Kad je bolest moje kćeri otkrila porodičnu tajnu: Priča jednog oca iz Sarajeva
“Tata, boli me…” Lejlin glas bio je jedva čujan, ali u toj tišini sobe, dok su kišne kapi udarale o prozor našeg stana na Grbavici, zvučao je kao krik. Pogledao sam je – blijeda, znojna, oči joj mutne od temperature. Amira je stajala pored kreveta, ruke su joj drhtale dok je pokušavala izmjeriti temperaturu. “Opet 39,5… Ne znam više šta da radim!” viknula je, a ja sam osjetio kako mi se srce steže.
Nisam ni slutio da će ta noć promijeniti sve. U žurbi smo navukli jakne na pidžame i izletjeli na ulicu. Kiša nas je šibala dok smo trčali prema autu. Lejla je tiho jecala na zadnjem sjedištu. “Drži se, dušo, evo nas…” ponavljao sam, pokušavajući zvučati smireno.
U Hitnoj su nas odmah primili. Ljekari su šaptali između sebe, a ja sam osjećao kako mi se svijet ruši pod nogama. Amira je sjedila pored mene, ali pogled joj je bio negdje daleko. Nisam tada znao da će to biti posljednji put da je vidim.
Lejlu su zadržali na odjelu. Ljekarica, dr. Ivana Kovačević, prišla mi je s ozbiljnim izrazom lica. “Moramo uraditi dodatne pretrage. Sumnjamo na nešto ozbiljnije…”
Te noći nisam spavao. Amira je nestala – rekla je da ide po stvari kući i više se nije vratila. Zvao sam je, slao poruke, ali telefon joj je bio ugašen. Prvo sam mislio da je otišla kući da se isplače, ali kad sam stigao u stan, njezine stvari su nestale. Nije bilo ni njezine jakne, ni torbe, ni pasoša.
Vratio sam se u bolnicu slomljen. Lejla me gledala velikim očima punim straha. “Gdje je mama?” pitala je tiho.
Lagao sam joj: “Otišla je po tvoju omiljenu igračku. Vratit će se brzo.”
Danima sam sjedio uz Lejlin krevet, gledao kako joj ruka postaje modra od infuzija i slušao ljekare kako šapuću o rijetkoj bolesti krvi. Dr. Ivana mi je jednog jutra rekla: “Moramo uraditi genetske testove. Ovo može biti nasljedno.” Potpisao sam papire drhtavom rukom.
Tada su počela pitanja. Ljekari su tražili podatke o Amirinim roditeljima, o mojoj porodici, o svemu što bi moglo pomoći. Zvao sam Amiru svaki dan – ništa. Zvao sam njenu sestru Azru u Mostar: “Jesi li čula nešto? Gdje je Amira?”
Azra je šutjela nekoliko sekundi pa tiho rekla: “Možda bi trebao razgovarati s njenom majkom… Ima nešto što trebaš znati.”
Nisam mogao vjerovati šta čujem kad sam sjeo s Amirinom majkom, starom Eminom, u njenoj kuhinji punoj mirisa kahve i tuge.
“Amira… nije mogla imati djecu,” prošaptala je Emina gledajući u šolju. “Lejla nije njena biološka kćerka.”
Zanijemio sam. “Šta to pričaš? Kako nije? Ja… mi smo…”
Emina je uzdahnula: “Ti si Lejlin otac, ali Amira… ona te voljela toliko da ti to nikad nije htjela reći. Lejla je rođena uz pomoć donirane jajne stanice. Amira se bojala da ćeš otići ako saznaš istinu.”
Osjetio sam kako mi se svijet raspada na komadiće. Sve te godine – laž? Ili ljubav? Ili oboje?
Vratio sam se u bolnicu s glavom punom pitanja i srcem punim bola. Lejla me pogledala: “Tata, hoće li mama doći?”
Nisam znao šta da kažem. Nisam znao ni ko sam više.
Dani su prolazili u magli između bolničkih hodnika i praznog stana. Prijatelji su dolazili i nudili pomoć – Haris iz djetinjstva donio mi je večeru i rekao: “Brate, moraš biti jak zbog Lejle.” Moja sestra Sanja iz Zagreba zvala me svaki dan: “Ne smiješ joj pokazati koliko si slomljen. Ona te treba više nego ikad.”
Jedne večeri, dok sam sjedio uz Lejlin krevet i gledao kako diše teško, dr. Ivana mi je prišla s rezultatima.
“Gospodine Hadžić… Lejlina bolest nije nasljedna po majci. Vi ste nosilac gena koji izaziva ovu bolest.”
Osjetio sam olakšanje i krivicu istovremeno – olakšanje jer Lejla ima šansu za liječenje, krivicu jer sam ja uzrok njenog bola.
Te noći sanjao sam Amiru – stajala je na kiši ispred naše zgrade i plakala.
Prošlo je mjesec dana otkako je nestala. Policija nije imala nikakvih tragova. Ljudi su šaputali po komšiluku – neki su govorili da ju je sramota natjerala da pobjegne, drugi su tvrdili da ima drugog muškarca.
Ja nisam mario za glasine. Svaki dan sam bio uz Lejlu dok se borila s terapijama, dok joj kosa opada od lijekova, dok me pita zašto mama ne dolazi.
Jednog dana Lejla me pogledala ozbiljno: “Tata, hoćeš li ti mene ostaviti kao mama?”
Zagrlio sam je čvrsto: “Nikada, dušo moja. Nikada neću otići od tebe.” Suze su mi tekle niz lice dok sam joj obećavao ono što nisam mogao obećati sebi – da ću biti dovoljno jak za oboje.
Danas, godinu dana kasnije, Lejla se oporavlja. Svaki dan zajedno brojimo nove pobjede – prvi osmijeh nakon terapije, prvi izlazak u park bez maske, prvi put kad smo zajedno otišli na Baščaršiju po ćevape.
Amira se nikada nije vratila.
Nekad se pitam jesam li mogao nešto drugačije uraditi – jesam li trebao znati istinu ranije? Jesam li mogao spasiti našu porodicu?
Ali danas znam jedno: porodica nije samo krv ili istina koju krijemo jedni od drugih. Porodica je hrabrost da ostaneš kad svi drugi odu.
Možda vi znate odgovor: Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste oprostili laž iz ljubavi ili otišli kao što je ona otišla?