Suze na ekranu: Kad te vlastito dijete zaboravi
“Opet ti treba novac, zar ne?” – izletjelo mi je prije nego što sam stigla zaustaviti riječi. Na drugoj strani linije, Lejla je uzdahnula, onako kako samo ona zna, s onim tonom koji me podsjeća na dane kad je imala pet godina i kad bi se uvrijedila jer joj nisam kupila sladoled. “Mama, ne moraš odmah tako. Samo sam pitala možeš li mi posuditi za stanarinu ovaj mjesec. Znaš da mi kasni plata.”
Sjedim za kuhinjskim stolom u našem malom stanu u Sarajevu, gledam kroz prozor na kišu koja neumorno pada po limenim krovovima. Ruke mi drhte dok spuštam mobitel. Nekad smo Lejla i ja bile nerazdvojne. Sjećam se kako smo zajedno pravile pitu svake nedjelje, kako je trčala za mnom po dvorištu kod nane u Travniku, kako je plakala kad sam joj prvi put rekla da ne može prespavati kod prijateljice jer je bila prehladna noć.
A sada? Sada me zove samo kad joj treba novac ili kad joj treba nešto potpisati. Ne sjećam se kad me zadnji put pitala kako sam. Ne sjećam se kad smo zadnji put zajedno pile kafu, smijale se ili pričale o nečemu što nije bilo vezano za račune, fakultet ili posao.
“Znaš, mama, svi moji prijatelji dobijaju pomoć od roditelja. Nije to ništa strašno,” rekla bi mi često. Ali ja znam da nije stvar u novcu. Nije stvar ni u tome što joj pomažem – uvijek bih joj pomogla, pa makar morala posuditi od susjede Zlate ili prodati zlatni lančić koji sam dobila od rahmetli majke. Stvar je u tome što više nisam dio njenog života. Postala sam servis, bankomat, potpis na papiru.
Moj muž, Dragan, sjedi u dnevnoj sobi i gleda televiziju. “Pusti dijete, takva su vremena. Svi su danas sebični,” kaže mi dok prebacuje kanale. Ali nije to sebičnost, barem ne ona prava. To je neka nova udaljenost koja se uvukla među nas, neka tišina koja boli više od svake svađe.
Ponekad se sjetim kako su moji roditelji mene gledali dok sam bila mlada. Nikad nisu imali puno, ali uvijek su imali vremena za mene. I kad sam otišla na studij u Zagreb, svaki vikend bih ih zvala, pričali bismo satima o svemu i svačemu. Danas Lejla meni šalje poruke: “Jesi li mi uplatila?” ili “Možeš li mi poslati potvrdu?”.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel. Bila je Lejla. “Mama, možeš li doći sutra do mene? Treba mi pomoć oko nekih papira za posao.” Osjetila sam kako mi srce poskoči – možda ćemo popiti kafu, možda ćemo pričati kao nekad.
Došla sam kod nje s kolačima koje voli još od djetinjstva. Stan je bio hladan, neuredan, na stolu hrpa papira i praznih šalica kafe. Sjela sam i čekala da završi s tipkanjem na laptopu.
“Evo, samo potpiši ovdje i ovdje,” rekla je bez da me pogleda. Potpisala sam i pružila joj papire.
“Hoćeš li kafu?” pitala sam tiho.
“Nemam vremena sad, moram završiti izvještaj za posao. Hvala ti što si došla.” Pogledala me na trenutak, onako usputno, kao da sam dostavljač hrane.
Na povratku kući plakala sam u tramvaju. Gledala sam druge ljude – mlade djevojke koje su pričale s majkama na telefon, smijale se glasno. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše davala? Jesam li premalo tražila zauzvrat? Jesam li je razmazila ili jednostavno nismo znale drugačije?
Dragan me dočekao s pitanjem: “Jesi li joj opet dala pare?”
“Jesam,” odgovorila sam kratko.
“Pa dobro, šta očekuješ? Navikla si je na to.”
Nisam imala snage objašnjavati mu da nije stvar u novcu. Da bih dala sve što imam samo da me nazove i pita kako sam, da me zagrli kao nekad kad bi pala i ogrebala koljeno.
Nekoliko dana kasnije Lejla mi je poslala poruku: “Hvala ti još jednom za sve.” To je bilo sve – nema poziva, nema pitanja kako sam provela dan.
Počela sam izbjegavati gledati slike iz djetinjstva. Počela sam izbjegavati susjede koje su pričale kako im djeca dolaze svake nedjelje na ručak. Počela sam izbjegavati samu sebe u ogledalu.
Jednog dana skupila sam hrabrost i nazvala Lejlu bez razloga.
“Halo?”
“Samo sam htjela čuti tvoj glas,” rekla sam tiho.
S druge strane tišina.
“Mama, stvarno nemam vremena sad… Zvat ću te kasnije.” Nikad nije nazvala.
Ponekad mislim da smo izgubile jedna drugu negdje između računa, obaveza i očekivanja ovog novog svijeta gdje su svi stalno zauzeti i gdje ljubav postaje usluga koju treba platiti.
Možda će jednog dana shvatiti koliko boli kad te vlastito dijete zaboravi. Možda će jednog dana nazvati samo da pita: “Mama, kako si?”
A do tada ostajem ovdje, sa svojim suzama na ekranu i pitanjem koje ne prestaje odzvanjati u meni: Gdje smo pogriješile? Je li ovo sudbina svih majki danas ili još ima nade za nas?