Kad Dječja Igra Razori Prijateljstvo: Priča o Granicama i Opsesiji

“Opet kasniš, Ivana. Lana je već nervozna, znaš da ne voli čekati!” Anin glas odjeknuo je stubištem dok sam pokušavala izuti cipele, noseći vrećicu s kolačima koje sam sama pekla. U tom trenutku, dok sam gledala njezino lice napeto od brige, a malu Lanu kako sjedi na podu i udara igračkom o pločice, osjetila sam kako mi se srce steže. Nije to više bila ona Ana koju sam poznavala još iz gimnazije, ona koja je znala satima slušati moje probleme i smijati se mojim šalama. Sada je sve bilo podređeno Lani – svaki razgovor, svaki susret, svaka naša šetnja.

“Znaš, Ivana, Lana je danas naučila novu riječ! Reci teti Ivani što si naučila!” Ana je kleknula pored kćeri, a ja sam se nasmiješila, pokušavajući sakriti umor. “Bravo, Lana!” rekla sam, ali u meni je tinjala neka gorčina. Nisam znala više razgovarati s Anom bez da tema skrene na Lanu – njezine prve korake, zubiće, pelene, tantrume. Čak i kad bih pokušala spomenuti svoj posao ili probleme s mužem, Ana bi me prekinula: “Zamisli kako je meni! Lana mi cijelu noć nije dala spavati.”

Moj muž Dario sve je rjeđe želio ići sa mnom kod Ane. “Ivana, ne mogu više slušati te priče o pelenama i dojenju. Kao da nas više nema u njezinom životu. Samo Lana postoji,” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili za kuhinjskim stolom. Pogledala sam ga i shvatila da ima pravo. I ja sam se osjećala kao da nestajem iz vlastitog života, kao da me Ana gura u drugi plan.

Jednog popodneva, dok smo sjedile na klupi u parku, Ana me iznenada upitala: “Ivana, jesi li ikad razmišljala o djeci? Znaš, mislim da tek kad postaneš majka shvatiš što je prava ljubav.” Osjetila sam kako mi lice gori. Nisam mogla imati djecu – nešto što Ana nikad nije znala jer joj to nikad nisam imala snage reći. “Nisam sigurna da je to za mene,” odgovorila sam tiho. Ana me pogledala s mješavinom sažaljenja i nestrpljenja. “Ma kad budeš imala svoje dijete, sve će ti biti jasno.”

Te večeri plakala sam u kupaonici dok je Dario kucao na vrata. “Ivana, moraš joj reći kako se osjećaš. Ne možeš stalno gutati sve u sebi.” Ali kako reći prijateljici da te guši njezina sreća? Kako reći ženi koja je pronašla smisao života u majčinstvu da ti nedostaje ona stara Ana?

Sljedećih tjedana izbjegavala sam Anine pozive. Slala bih poruke: “Umorna sam od posla”, “Dario ima temperaturu”, “Moram kod mame”. Ali Ana nije odustajala. Jednog dana pojavila se pred mojim vratima s Lanom u naručju. “Ivana, što se događa? Jesam li te povrijedila?”

Pogledala sam je i vidjela suze u njezinim očima. Lana je plakala, a Ana ju je ljuljala na rukama kao da će tako otjerati sve probleme svijeta. “Ana… ne znam više tko si. Sve se promijenilo otkad si rodila Lanu. Kao da više nema mjesta za mene u tvom životu.”

Ana je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Znaš li koliko sam se bojala da ću izgubiti sebe kad postanem mama? Ali Lana mi je sve… Ne znam drugačije.”

Dario se pojavio iza mojih leđa i prvi put otvoreno rekao ono što smo oboje osjećali: “Ana, Ivana te treba kao prijateljicu, ne samo kao Laninu tetu za igru.” Ana ga je pogledala kao da ga prvi put vidi.

Nakon tog susreta prošli su tjedni bez kontakta. U meni se miješala tuga zbog izgubljenog prijateljstva i olakšanje što više ne moram glumiti sreću zbog nečega što me boli. Počela sam više vremena provoditi s Darijom, razgovarati s mamom i sestrom o stvarima koje me muče.

Jednog dana stigla mi je poruka od Ane: “Oprosti ako sam te povrijedila. Nedostaješ mi.” Nisam odmah odgovorila. Trebalo mi je vremena da shvatim želim li ponovno otvoriti vrata toj boli.

Sada sjedim za stolom i gledam stare fotografije – nas dvije na moru u Makarskoj, smijemo se do suza, bezbrižne i mlade. Pitam se gdje su nestale te djevojke i može li prijateljstvo preživjeti kad život krene različitim putevima.

Možda smo obje izgubile dio sebe pokušavajući biti ono što društvo od nas očekuje – savršena majka, savršena prijateljica. Možda granice nisu tako jasne kako bismo htjele vjerovati.

Ponekad se pitam: Je li moguće pronaći ravnotežu između roditeljske ljubavi i vlastitog identiteta? I koliko prijateljstvo može izdržati prije nego što pukne pod teretom neizrečenih riječi?