Nikad nisam stigla reći mami da sam trudna – priča o tajnama, obitelji i neizbrisivom žaljenju

“Zašto mi to radiš, Magdalena? Zar ti nije dosta tuge u ovoj kući?” mamim glas odjekivao je kroz stan dok sam stajala u hodniku, držeći u ruci vrećicu s lijekovima koje sam joj kupila. Pogledala me onim umornim očima, punim zamjeranja i neizrečenih riječi. Otac nam je umro prije tri mjeseca, a mama je svakim danom tonula sve dublje u tugu i gorčinu. Ja sam, s druge strane, nosila nešto što nisam imala snage podijeliti ni s kim – bila sam trudna.

Sjedila sam na rubu kreveta u svojoj sobi, stiskajući mobitel. Na ekranu je bljeskalo ime mog dečka, Daria. “Jesi li joj rekla?” pisao je. Nisam imala snage odgovoriti. Kako da joj kažem? Kako da joj kažem kad svaki naš razgovor završi svađom ili šutnjom? Mama je uvijek imala velika očekivanja od mene – da završim fakultet, nađem dobar posao, budem uzorna kći. A ja sam sada bila izgubljena, trudna s čovjekom kojeg ona nije voljela jer je bio iz Mostara i jer nije imao stalni posao.

Navečer sam čula kako mama tiho plače u kuhinji. Pridružila sam joj se, sjela nasuprot nje i gledala kako prstima prevrće šalicu čaja. “Znaš, tata bi bio ponosan na tebe da nisi sve to bacila niz vodu,” rekla je iznenada. Osjetila sam knedlu u grlu. “Mama…” počela sam, ali ona me prekinula: “Ne želim više razgovarati o tome. Idi spavaj.”

Tih dana sve je bilo napeto. Brat Ivan dolazio je samo kad je morao, a kad bi došao, svađali su se oko novca i nasljedstva. Ja sam bila između njih dvoje, pokušavajući održati privid normalnosti dok mi se svijet rušio pod nogama. Dario me zvao svaku večer: “Ne možeš to skrivati zauvijek. Tvoja mama ima pravo znati.” Ali kako reći ženi koja je izgubila muža da će postati baka? Kako kad svaki dan govori da joj je život izgubio smisao?

Jednog jutra mama nije ustala iz kreveta. Zvala sam hitnu pomoć, drhtavim glasom objašnjavala što se događa. Ivan je stigao prije kola hitne pomoći i vikao na mene: “Zašto nisi prije primijetila da joj nije dobro? Što si radila cijelu noć?” Nisam mu mogla reći da sam cijelu noć povraćala od trudnoće i straha.

Mama je preminula dva dana kasnije. U bolnici su mi rekli da je srce jednostavno otkazalo. Sjedila sam kraj njenog kreveta, držeći joj ruku, pokušavajući pronaći snagu da joj šapnem ono što nikad nisam imala hrabrosti reći: “Mama, bit ćeš baka.” Ali bilo je prekasno.

Sprovod je bio tmuran i hladan. Svi su pričali o tome kako je bila jaka žena, kako nas je držala na okupu nakon tatine smrti. Nitko nije znao za moju tajnu. Ivan me gledao s prijezirom jer nisam plakala dovoljno glasno, jer nisam bila dovoljno prisutna. Dario je stajao po strani, nesiguran treba li mi prići ili ne.

Nakon sprovoda Ivan me napao: “Što ćeš sad? Sad si sama na svijetu!” Nisam mu odgovorila. Samo sam otišla u svoju sobu i plakala do jutra.

Tjedni su prolazili. Trbuh mi je rastao, a ja sam izbjegavala susjede i rodbinu. Dario me molio da preselim kod njega u Mostar, ali nisam mogla ostaviti stan u kojem su još mirisale mamina krema za ruke i tatina stara jakna na vješalici. Jedne večeri došla me posjetiti teta Ljiljana iz Osijeka. Sjela je za kuhinjski stol i dugo me gledala prije nego što je progovorila: “Magdalena, nešto ti se događa. Znam ja tebe bolje nego što misliš.” Suze su mi krenule niz lice i tada sam prvi put izgovorila naglas: “Trudna sam.” Teta me zagrlila i šaptala: “Bit će sve dobro, dijete moje. Samo nemoj više biti sama u svemu tome.”

Ali ni njen zagrljaj nije mogao isprati osjećaj krivnje koji me proganjao svakog dana. Što bi mama rekla da je znala? Bi li bila ljuta ili bi me ipak zagrlila kao što je nekad znala kad bih pala s bicikla ili dobila lošu ocjenu? Bi li oprostila Dariju što nije Hrvat iz Zagreba nego Hercegovac bez stalnog posla?

Kad se rodila moja kćerka Ana, gledala sam njene male prste i oči koje su podsjećale na mamu. Plakala sam od sreće i tuge istovremeno. Dario je bio uz mene, ali osjećala sam prazninu koju ništa nije moglo popuniti.

Danas Ana ima dvije godine. Svaki put kad joj pričam o baki koju nikad neće upoznati, srce mi se slama iznova. Ponekad uhvatim sebe kako razgovaram s mamom u mislima: “Oprosti mi što ti nisam rekla na vrijeme. Oprosti što si otišla ne znajući da si ostavila još jedan trag na ovom svijetu kroz svoju unuku.”

Možda ste vi imali priliku reći svojim roditeljima ono najvažnije? Ili ste i vi ostali s pitanjem koje nikad neće imati odgovor: Bi li sve bilo drugačije da sam skupila hrabrosti reći istinu?