Kad ljubav postane teret: Ispovijest jednog djeda
“Ne otvaraj, Milice. Molim te, danas ne mogu više,” šapnuo sam drhteći, dok su se teški koraci i glasno kucanje s druge strane vrata pojačavali. Milica je sjedila do mene na kauču, stisnutih šaka u krilu, oči joj pune suza. U stanu je bio mrak, rolete spuštene, televizor utišan do kraja. Srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi.
“Tata! Znam da ste doma! Otvori!” vikala je naša kćerka Ivana, a iza nje sam jasno čuo glasove naših unuka, malog Dine i Lare. “Deda, otvori! Bako!”
Nikad nisam mislio da ću doći do toga da se skrivam od vlastite djece i unuka. Ali taj dan… Taj dan više nisam mogao. Godinama smo Milica i ja bili njihova sigurna luka. Kad god bi Ivana ili njen muž Damir trebali nekoga da pričuva djecu, kad god bi im zatrebala pomoć oko škole, ručka, čak i oko pranja prozora ili čuvanja psa – mi smo bili tu. Nikad nismo rekli ne. Jer tako se valjda treba – zar ne? Tako su nas učili naši roditelji.
Ali godine su prošle. Tijelo više ne sluša kao prije. Milica ima problema s leđima, ja s tlakom. Ipak, svaki put kad bi zazvonio telefon, srce bi mi preskočilo od brige: što sad treba? Nikad nije bilo “kako ste vi?”, uvijek samo “možete li danas…” ili “trebamo vas…”.
Prošlog tjedna sam pao niz stepenice dok sam nosio Dinu na rukama jer je zaspao kod nas. Nitko nije pitao jesam li dobro. Samo su rekli: “Hvala što ste ga pričuvali, moramo žuriti dalje.” Milica je plakala cijelu noć.
A danas… Danas je bio dan kad sam prvi put rekao sebi: dosta je. Nismo više mladi. Zar nemamo pravo na svoj mir? Zar je grijeh poželjeti jedan dan bez obaveza?
“Što ako se naljute?” prošaptala je Milica.
“Neka se naljute. Ne možemo više ovako,” odgovorio sam tiho.
Kucanje je prestalo. Čuli smo kako Ivana nervozno govori Damiru: “Oni su stvarno nemogući! Kako mogu biti tako sebični?” Djeca su počela plakati.
Osjećao sam se kao najgori čovjek na svijetu. Ali istovremeno, prvi put nakon dugo vremena, osjetio sam olakšanje. Sjedili smo u tišini još dugo nakon što su otišli.
Te večeri telefon nije prestajao zvoniti. Poruke su stizale jedna za drugom:
Ivana: “Ne mogu vjerovati da ste nam ovo napravili!”
Damir: “Zar vam je teško biti tu za svoju obitelj?”
Lara: “Bako, ljuta sam na tebe!”
Milica ih je čitala u suzama. Ja sam samo šutio.
Sutradan smo otišli na tržnicu sami, prvi put nakon mjeseci. Kupili smo svježe jagode i sjeli na klupu u parku. Gledali smo djecu kako se igraju i šutjeli.
“Sjećaš li se kad smo mi bili mladi roditelji?” upitala me Milica.
“Sjećam se. Nismo imali nikoga da nam pomaže. Sami smo sve radili,” odgovorio sam.
“Možda smo ih previše razmazili… Možda smo trebali ranije reći ne,” rekla je tiho.
Nisam znao što da kažem. Znao sam samo da više ne mogu biti uvijek tu za sve.
Navečer je Ivana došla sama. Sjela je za stol bez pozdrava.
“Zašto ste to napravili? Djeca su cijeli dan plakala. Damir je bijesan na vas. Ja… Ja ne znam što da mislim,” rekla je kroz suze.
Pogledao sam je u oči prvi put nakon dugo vremena bez osjećaja krivnje.
“Ivana, volimo vas najviše na svijetu. Ali mi više ne možemo biti vaša dadilja svaki dan. I mi smo ljudi. I nama treba odmor. Zar to ne razumiješ?”
Plakala je dugo. Onda je ustala i otišla bez riječi.
Sljedećih dana nije bilo poziva ni poruka. Milica i ja smo šutjeli, ali osjećali smo neku čudnu slobodu. Počeli smo šetati svaki dan, gledati stare filmove, čitati knjige koje godinama nismo stigli otvoriti.
Ali srce me boljelo svaki put kad bih pomislio na Laru i Dinu. Je li moguće voljeti nekoga toliko da te to uništi?
Jedne nedjelje zazvonilo je na vratima. Otvorio sam – pred nama su stajali Ivana, Damir i djeca. Ivana je izgledala umorno, ali smireno.
“Možemo li razgovarati?” pitala je tiho.
Sjeli smo svi za stol. Djeca su potrčala baki u zagrljaj, a ja sam osjetio knedlu u grlu.
“Shvatila sam… Možda smo vas previše uzimali zdravo za gotovo,” rekla je Ivana tiho. “Ali teško nam je… Ne znamo kako drugačije.”
Damir je samo slegnuo ramenima: “Nismo ni mi savršeni roditelji.”
Milica je zaplakala od olakšanja.
Dogovorili smo se – više nema podrazumijevanja ni očekivanja bez pitanja. Ako možemo pomoći, pomoći ćemo. Ako ne možemo – reći ćemo iskreno.
Ali još uvijek me muči pitanje: Jesmo li sebični što želimo svoj mir? Ili je vrijeme da i mi budemo važni sebi?
Što vi mislite – gdje završava ljubav prema obitelji, a počinje briga o sebi?