Više ne vjerujem svekrvi: Jedan trenutak koji je sve promijenio
“Ne mogu vjerovati da si to napravila, Jasmina! Kako si mogla?” moj glas je drhtao dok sam stajala na pragu dnevne sobe, gledajući svekrvu kako sjedi na kauču, ruku sklopljenih u krilu, pogled spušten. U zraku je visio miris juhe koju je upravo skuhala, ali meni se želudac okretao od mješavine ljutnje i straha.
Sve je počelo tog jutra kad sam, iscrpljena od neprospavane noći, ostavila svog četverogodišnjeg sina Ivana kod nje. Ivan je imao temperaturu, bio je slab i plačljiv, ali nisam imala izbora – morala sam na posao. “Ne brini, sinek će biti kod mene kao u hotelu s pet zvjezdica!” rekla mi je Jasmina s osmijehom koji mi je tada ulijevao povjerenje. Nisam ni slutila da će taj dan zauvijek promijeniti naš odnos.
Na poslu nisam mogla misliti ni na što drugo osim na Ivana. Svaki sat sam slala poruke: “Kako je Ivan? Je li popio lijek? Je li mu pala temperatura?” Odgovori su bili kratki: “Sve ok.” “Spava.” “Nema brige.”
Oko podneva zazvonio mi je telefon. Bio je to susjed iz zgrade moje svekrve. “Dobar dan, Alma, oprostite što smetam… Samo da znate, vidio sam Jasminu kako izlazi iz zgrade s Ivanom. Djelovao je jako slab…”
Krv mi se sledila u žilama. Nisam mogla vjerovati. Svekrva mi nije spomenula da će izlaziti s bolesnim djetetom! Odmah sam joj nazvala. “Jasmina, gdje ste?”
“Ma ništa, samo smo malo prošetali do trgovine, Ivan je htio čokoladu…”
“Jesi li normalna?! Dijete ima temperaturu! Rekla sam ti da ga ne izlažeš hladnoći!”
“Alma, ne dramatiziraj. Malo zraka mu neće škoditi. Ja znam najbolje, odgojila sam troje djece!”
Taj trenutak bio je kao šamar. Osjetila sam kako mi se povjerenje ruši poput kule od karata. Nisam više mogla disati od bijesa i straha. U glavi su mi se rojile slike: Ivan kako drhti na hladnoći, pogoršava mu se stanje, završava u bolnici…
Ostatak dana provela sam na iglama. Kad sam došla po Ivana, bio je još slabiji nego ujutro. Lice mu je bilo crveno, a oči mutne. “Mama… hladno mi je…” šapnuo je dok sam ga grlila.
“Jasmina, što si mu radila? Zašto nisi ostala s njim kod kuće?”
Svekrva je slegnula ramenima: “Alma, previše brineš. Djeca nisu od šećera.”
Te noći Ivanova temperatura skočila je na 40°C. Tresao se od groznice, a ja sam ga nosila u naručju kroz hodnik Doma zdravlja u Sarajevu. Liječnica me pogledala s ozbiljnošću: “Dijete vam ima upalu pluća. Morat ćemo ga zadržati nekoliko dana.”
Sjedila sam pored Ivanovog kreveta u bolnici i plakala. Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu jer sam povjerovala Jasmini i ostavila sina kod nje. U meni se miješala tuga zbog Ivanove bolesti i bijes prema svekrvi koja nije poslušala moje molbe.
Moj muž Emir bio je na terenu u Njemačkoj i nije mogao doći kući. Zvao me svaku večer: “Alma, molim te, pokušaj razumjeti moju mamu… Ona nije mislila ništa loše.” Ali ja nisam mogla oprostiti.
Nakon što se Ivan oporavio i vratio kući, odnos sa svekrvom više nikada nije bio isti. Izbjegavala sam svaki kontakt s njom. Kad bi došla donijeti juhu ili poklon za Ivana, samo bih kratko zahvalila i zatvorila vrata.
Jednog dana Jasmina me zaustavila na stubištu: “Alma, znam da si ljuta na mene… Ali ja sam samo htjela pomoći. Nisam znala da će biti tako loše.”
Pogledala sam je kroz suze: “Jasmina, ja više ne mogu vjerovati nikome kad je moje dijete u pitanju. Jedan tvoj postupak uništio je sve što smo gradile godinama. Kako da ti opet povjerim ono najvažnije što imam?”
Znam da mnogi misle da pretjerujem, ali samo majka zna kakav je to osjećaj kad ti dijete leži bolesno zbog tuđe nepažnje. Možda ću jednog dana moći oprostiti Jasmini, ali povjerenje… to se ne vraća tako lako.
Ponekad se pitam: Jesam li previše stroga? Može li se povjerenje obnoviti nakon izdaje ili su neke granice jednostavno nepovratno prijeđene?