Ispod Maske Prijateljstva: Noć Kad Sam Čuo Sve

“Jesi li čuo šta je Dino rekao sinoć?” upitala me Lejla, gledajući me ispod obrva dok smo sjedili na klupi ispred zgrade. Srce mi je već bilo teško, ali nisam mogao ni zamisliti što će mi reći. “Ne znam… šta?” odgovorio sam, pokušavajući zvučati ravnodušno, iako sam osjećao kako mi se dlanovi znoje. Lejla je uzdahnula i spustila pogled. “Pričao je s Emirom i još dvojicom iz kvarta. Rekao je da tvoja mama stalno trača i da ti otac radi na crno jer ne može naći pošten posao. Svi su se smijali.”

U tom trenutku, kao da mi je neko izbio zrak iz pluća. Dino, moj najbolji prijatelj još od osnovne škole, s kojim sam dijelio sve – od prvih simpatija do najtežih ispita, sada je bio taj koji me izdao. U glavi mi je odjekivao njegov glas, onaj isti koji me tješio kad mi je djed umro, sada ispunjen podsmijehom i gorčinom.

Te noći nisam mogao spavati. Ležao sam u mraku svoje sobe, zureći u plafon, dok su mi slike iz djetinjstva prolazile pred očima. Sjetio sam se kako smo Dino i ja zajedno gradili drvene kućice u dvorištu, kako smo dijelili sendviče kad niko drugi nije htio sjesti s nama. Sjetio sam se i dana kad je njegova mama otišla u Njemačku, a on ostao s ocem koji je često bio grub. Bio sam mu rame za plakanje, a sada…

Ujutro sam sjedio za stolom s roditeljima. Otac je šutio, kao i obično, dok je mama nervozno miješala kafu. Pogledala me i upitala: “Jesi li dobro, sine? Izgledaš nekako blijed.” Htio sam joj reći sve, ali nisam mogao. Nisam želio da zna koliko me boli što ljudi pričaju o nama, što nas gledaju kao manje vrijedne jer otac radi na crno, jer nemamo auto kao drugi. Samo sam odmahnuo glavom i izašao iz stana.

Na putu do škole sreo sam Dinu. Smijao se nekoj šali s Emirom, ali kad me ugledao, lice mu se smračilo. “Ej, Adnane!” viknuo je, ali ja sam samo prošao pored njega bez riječi. Osjetio sam njegov pogled na leđima, ali nisam mogao stati. Nisam znao što bih mu rekao.

Tijekom nastave nisam mogao pratiti ni jednu lekciju. Sve što sam čuo bio je Dinin glas iz Lejline priče. U glavi su mi se rojile misli: Jesam li ja kriv? Jesmo li mi stvarno toliko drugačiji? Zašto baš Dino?

Nakon škole čekao me ispred ulaza. “Adnane, moramo pričati,” rekao je tiho. Pogledao sam ga ravno u oči prvi put tog dana. “Šta imaš reći? Da ponoviš ono što si sinoć govorio pred svima?”

Dino je pocrvenio i spustio pogled. “Nisam mislio… Znaš da nisam ozbiljno… Samo su me zezali pa sam htio ispasti faca.”

“Ispasti faca? Na račun moje porodice? Na račun mene?” glas mi je drhtao od bijesa i tuge.

“Adnane, žao mi je… Nisam htio… Znaš da mi značiš više od svega,” pokušavao je opravdati.

“Znaš li koliko puta sam te branio pred drugima? Koliko puta sam te štitio kad su te ismijavali jer nemaš majku ovdje? Nikad nisam rekao ni riječ protiv tebe!”

Dino je šutio. Vidio sam da mu je teško, ali nije bilo dovoljno.

Danima nakon toga izbjegavao sam ga. Lejla me stalno pitala hoću li mu oprostiti. “Znaš da ti je Dino kao brat,” govorila bi tiho dok smo šetali uz Miljacku ili sjedili na stepenicama ispred škole.

Ali kako oprostiti nekome tko ti zabije nož u leđa kad to najmanje očekuješ?

Kod kuće su stvari postajale sve napetije. Otac je bio nervozniji nego inače jer mu nisu platili za posljednji posao na građevini. Mama je šutjela više nego ikad. Osjećao sam se kao da se cijeli svijet ruši oko mene.

Jedne večeri, dok sam sjedio u sobi i gledao stare slike na telefonu, stigla mi je poruka od Dine: “Molim te, oprosti mi. Ne znam šta mi bi. Fališ mi.” Gledao sam u ekran dugo, prstima prelazio preko tastature, ali nisam znao šta da napišem.

Sljedećeg dana Lejla me povukla za rukav dok smo izlazili iz škole. “Dino te čeka kod igrališta. Kaže da neće otići dok ne dođeš.”

Otišao sam tamo s teškim korakom. Dino je sjedio na klupi, pogrbljen, s glavom među rukama. Kad me ugledao, ustao je i prišao mi.

“Adnane…” počeo je, ali ja sam ga prekinuo.

“Znaš li koliko boli kad shvatiš da onaj kome najviše vjeruješ može biti tvoj najveći neprijatelj?”

Dino je klimnuo glavom, oči su mu bile crvene.

“Znam da ti nije lako,” rekao je tiho. “Ali ja bez tebe nemam nikoga ovdje.” Glas mu je zadrhtao.

Stajali smo tako nekoliko trenutaka u tišini. Onda sam duboko udahnuo.

“Možda ću ti jednog dana oprostiti,” rekao sam napokon. “Ali nikad neću zaboraviti kako si me natjerao da se stidim svoje porodice.” Okrenuo sam se i otišao.

Te noći dugo nisam mogao zaspati. Razmišljao sam o svemu što nas veže i svemu što nas sada dijeli. Može li prijateljstvo preživjeti izdaju? Ili su neke rane jednostavno preduboke?

Ponekad se pitam – koliko vrijedi oprost ako srce više nije isto? Da li ste vi ikada oprostili nekome ko vas je izdao?