Između tišine i oprosta: Priča o ocu, razvodu i izgubljenoj bliskosti

“Ne, tata, ne želim razgovarati s tobom!” Jelena je viknula kroz zatvorena vrata, a ja sam ostao stajati na hodniku, stegnutih šaka, s osjećajem da mi je netko iščupao srce. Ana je samo šutjela, gledala u pod, kao da me više ni ne prepoznaje. Prije samo dvije godine, držao sam ih za ruku na putu do škole, nosio im ruksake i smijao se njihovim dječjim šalama. Danas sam stranac u njihovim životima.

Sve je počelo onog dana kad sam spakirao torbu i napustio stan u Novom Zagrebu. Moja supruga Ivana i ja nismo više mogli zajedno. Svađe su bile svakodnevne, a tišina između nas još gora. Djeca su sve to gledala, upijala svaki pogled, svaku riječ. Mislio sam da će razvod biti olakšanje za sve nas, ali nisam znao koliko će me to koštati.

Prvih mjeseci nakon razvoda pokušavao sam održati kontakt. Svake subote dolazio bih po njih, vodio ih u park Maksimir ili na sladoled u centar. Ali s vremenom su izgovori postajali sve češći: “Imamo zadaću”, “Idemo kod prijateljice”, “Nismo raspoložene”. Ivana bi mi kratko slala poruke: “Ana danas ne može, Jelena ima temperaturu.” Znao sam da nije uvijek istina, ali nisam imao snage raspravljati se.

Jedne večeri, dok sam sjedio sam u svom malom stanu u Dubravi, zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja majka, Marija. “Marko, sine, djeca te trebaju. Nemoj odustati od njih. Znam da ti je teško, ali budi strpljiv.” Slušao sam njezin glas i osjećao se kao dijete koje je opet nešto zabrljalo.

Pokušavao sam razgovarati s Ivanom, ali svaki naš susret završavao bi svađom. “Ti si otišao! Što sad očekuješ? Da će djeca trčati za tobom?” vikala bi na mene na parkiralištu ispred škole. “Nisam otišao od djece! Otišao sam od tebe!” odgovarao bih, ali ona nije htjela čuti.

Jednog dana, odlučio sam otići do Ane u školu. Čekao sam je ispred ulaza, nadajući se da ćemo barem nakratko razgovarati. Kad me ugledala, zastala je, a onda ubrzala korak prema tramvajskoj stanici. Pokušao sam je dozvati: “Ana! Molim te! Samo da te pitam kako si!” Okrenula se na trenutak, pogledala me ravno u oči i rekla: “Dobro sam. Nemoj dolaziti više ovdje.” Taj pogled nikad neću zaboraviti.

Počeo sam preispitivati svaki svoj korak. Jesam li bio previše strog? Jesam li previše radio? Jesam li trebao ostati zbog njih? Prijatelj Ivan mi je jednom rekao: “Djeca su pametna, Marko. S vremenom će shvatiti da nisi ti kriv za sve.” Ali što ako nikad ne shvate?

Jedne subote, kad su trebale doći kod mene, došla je samo Jelena. Sjela je za stol i šutjela. Pokušavao sam započeti razgovor: “Jelena, kako ti ide matematika? Znaš da ti mogu pomoći ako zapneš…” Podigla je pogled i tiho rekla: “Zašto si nas ostavio?” Nisam znao što reći. “Nisam vas ostavio… Otišao sam jer mama i ja više nismo mogli zajedno… Ali vas volim najviše na svijetu.” Jelena je obrisala suzu i samo šapnula: “Ne izgleda tako.”

Nakon tog susreta više nije dolazila. Ana mi nije odgovarala na poruke. Ivana mi je poslala dugačku poruku: “Prestani ih pritiskati. Pusti ih da odluče same kad će te vidjeti.” Osjećao sam se bespomoćno.

Počeo sam se povlačiti u sebe. Na poslu nisam mogao koncentrirano raditi. Kolegica Sanja me jednom pitala: “Marko, jesi dobro? Izgledaš kao da nisi spavao tjednima.” Samo bih odmahnuo rukom.

Jedne večeri sjedio sam s ocem na terasi u Bosanskoj Gradišci gdje smo išli posjetiti rodbinu. On me gledao dugo šutke pa rekao: “Znaš, kad sam ja bio mlad, nisam znao pričati o osjećajima. Tvoja majka je sve držala na okupu. Ti barem pokušavaš biti tu za njih. Ne odustaj od svojih cura.”

Sjećanja su me progonila – prvi Anin crtež koji mi je poklonila za rođendan; Jelenin smijeh kad smo zajedno slagali puzzle; zajednički izleti na more kod Zadra… Sve to sada izgleda kao tuđi život.

Pokušao sam pisati pismo Ani i Jeleni:

“Drage moje,

Znam da ste ljute na mene i možda mislite da vas ne volim ili da mi nije stalo. Ali svaki dan mislim na vas i volio bih da možemo razgovarati kao nekad. Znam da sam pogriješio i žao mi je zbog svega što ste morale proći zbog naših svađa i mog odlaska. Volim vas najviše na svijetu i uvijek ću biti tu za vas.

Tata”

Pismo sam ostavio kod Ivane na vratima. Nije bilo odgovora.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako nisam vidio svoje kćerke. Prijatelji mi govore da vrijeme liječi sve rane, ali meni se čini da vrijeme samo produbljuje jaz između nas.

Ponekad sanjam da ih opet vodim na Sljeme, da se smijemo kao nekad, a onda se probudim u tišini svog stana.

Može li ljubav između oca i djece zaista nestati zbog grešaka odraslih? Ili postoji nada da će jednog dana shvatiti koliko mi nedostaju?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li treba odustati ili nastaviti borbu za svoju djecu?