Ne trči, Martina: Svadba koja nije bila moja sudbina
“Martina, jesi li sigurna da želiš ovu haljinu?” Majka me gleda preko ruba naočala, dok mi teta Ljiljana steže struk bijele svadbene haljine. U ogledalu vidim svoje lice – blijedo, oči crvene od neprospavane noći. “Naravno da želi, zar ne?” ubacuje se svekrva u pokušaju da zvuči srdačno, ali u njenom glasu osjećam hladnoću. “Ova haljina je baš ono što priliči našoj obitelji. Skromna, ali elegantna.”
U tom trenutku poželim nestati. Sjećam se dana kada sam prvi put upoznala Adnana. Bio je šarmantan, nasmijan, drugačiji od svih muškaraca koje sam dotad znala. Njegova obitelj – velika, glasna, tradicionalna – odmah me prihvatila, ali s vremenom sam shvatila da njihova ljubaznost ima cijenu. Svaka odluka, od toga što ću obući do toga gdje ćemo živjeti, prolazila je kroz filter njihove volje.
“Martina, znaš da kod nas u porodici žene ne rade nakon udaje,” rekla mi je Adnanova majka još na početku. “Muž treba biti glava kuće. Ti ćeš imati sve što poželiš, ali posao… to nije za naše snahe.”
Tada sam se nasmiješila i prešutjela. Mislila sam da će se stvari promijeniti, da će me zavoljeti zbog mene same. Ali kako su pripreme za svadbu odmicale, osjećala sam se sve više kao lutka u tuđim rukama.
“Adnane, možemo li razgovarati nasamo?” pitala sam ga jedne večeri dok smo sjedili u njegovoj sobi. On je gledao televiziju, nezainteresiran za moje brige.
“Šta je sad opet?” uzdahnuo je.
“Ne osjećam se dobro… Sve ovo oko svadbe… Imam osjećaj da gubim sebe. Tvoja mama odlučuje o svemu. Ja… ja nisam sigurna da želim ovakav život.”
Pogledao me kao da sam dijete koje izvolijeva.
“Martina, prestani dramatizirati. Moja porodica zna najbolje. Sve rade za naše dobro. Zar ti nije lijepo što te svi vole?”
Nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja i tuga. Nisam željela biti nezahvalna, ali nisam mogla ignorirati vlastite osjećaje.
Sljedećih dana pritisak je rastao. Moja mama je šutjela, ali sam vidjela zabrinutost u njenim očima. Tata je bio ponosan što ću se udati za “dobrog momka iz ugledne porodice”. Svi su očekivali da budem sretna.
Noći su mi prolazile u suzama. Sanjala sam o svom poslu u knjižnici, o knjigama koje volim, o putovanjima koja sam planirala prije nego što sam upoznala Adnana. Sada je sve to izgledalo kao tuđi život.
Dan prije svadbe sjela sam s mamom na balkon.
“Mama… Jesi li ti ikad požalila zbog nečega?”
Pogledala me iznenađeno.
“Zašto pitaš?”
“Ne znam… Imam osjećaj da radim nešto što nije moje. Kao da živim tuđi san.”
Mama je dugo šutjela.
“Martina, ja sam tebi uvijek željela sreću. Ali sreća nije uvijek ono što drugi očekuju od tebe. Ako osjećaš da ovo nije tvoj put… još uvijek možeš stati.”
Te riječi su mi odzvanjale cijelu noć.
Jutro svadbe došlo je prebrzo. U sobi punoj žena koje su mi popravljale frizuru i šminku osjećala sam se kao zarobljenica. Pogledala sam kroz prozor – vani je padala lagana kiša.
U jednom trenutku teta Ljiljana je izašla iz sobe i ostavila mobitel na krevetu. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam uzimala mobitel i slala poruku najboljoj prijateljici Ivi: “Dođi po mene. Odmah.” Nisam znala što ću dalje, ali znala sam da ne mogu više.
Iva je stigla za deset minuta. Uspjela sam se iskrasti iz kuće dok su svi bili zauzeti pripremama.
“Martina! Šta radiš?” viknula je moja sestra Ana kad me ugledala na vratima s torbom u ruci.
“Ne mogu, Ana… Ne mogu ovo sebi napraviti.” Suze su mi tekle niz lice.
Iva me povukla za ruku i zajedno smo otrčale do auta.
Vožnja kroz grad bila je kao san. U retrovizoru sam vidjela kako nestaje kuća u kojoj sam odrasla i svi snovi koji su mi bili nametnuti.
Stigle smo do Ivinog stana na Grbavici. Sjela sam na pod i počela plakati kao nikad prije.
“Jesi li sigurna?” pitala me tiho.
“Ne znam… Ali znam da ne mogu živjeti život koji drugi žele za mene.”
Telefon mi je zvonio bez prestanka – Adnan, mama, tata, svekrva… Nisam se javljala nikome.
Navečer sam napisala poruku Adnanu: “Žao mi je, ali moram pronaći sebe prije nego što mogu biti bilo čija žena.” Nije odgovorio.
Dani su prolazili sporo. Bilo je teško gledati roditelje u oči kad su došli po mene. Tata nije rekao ni riječ; mama me samo zagrlila.
Ljudi su pričali – susjedi, rodbina, prijatelji… Svi su imali mišljenje o meni i mojoj odluci.
Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Danas radim u knjižnici i pišem priče o ženama koje su imale hrabrosti birati sebe. Neki dan sam srela Adnana na ulici – prošao je pored mene bez riječi.
Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije. Jesam li povrijedila previše ljudi? Ali onda se sjetim onog osjećaja slobode kad sam prvi put udahnula zrak izvan tuđih očekivanja.
Možda nisam pronašla sreću kakvu su drugi zamišljali za mene, ali pronašla sam sebe.
A vi? Biste li imali hrabrosti pobjeći od života koji vam drugi kroje? Koliko daleko biste otišli zbog vlastite slobode?