Oporuka za Lejlu: Kad krv nije uvijek voda
“Jasmina, jesi li ti normalna? Kako možeš to uraditi vlastitom sinu?” Adnanov glas parao je tišinu dnevne sobe, dok su mu ruke drhtale od bijesa. Sjedila sam na rubu starog trosjeda, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Lejla je stajala iza mene, pogleda prikovanog za pod, a moja snaha Mirela krišom je slala poruke na mobitel, vjerovatno već šireći vijest po familiji.
“Adnane, molim te, smiri se. Nije ovo odluka protiv tebe, nego za Lejlu. Znaš kroz šta je prošla zadnjih godina…” pokušala sam objasniti, ali on me prekinuo.
“Znam ja kroz šta je ona prošla! Ali znaš li ti kroz šta sam ja prošao? Da li znaš koliko sam radio da bih ti pomogao kad ti je babo umro? Ko je bio uz tebe kad si imala onu operaciju? Ja! A sad, kad trebaš nešto ostaviti, daješ njoj!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Sjećanja su mi navirala kao bujica: Adnan kao dječak, uvijek tvrdoglav, uvijek željan pažnje. Ali i Lejla, moja unuka, koja je odrasla bez oca, s majkom koja je otišla u Njemačku i nikad se nije vratila. Lejla je bila moje sunce u zadnjih deset godina, jedina koja bi mi donijela lijekove, skuhala kafu i slušala moje priče o ratu i životu prije svega ovoga.
“Mama, ne možeš tako. Znaš šta će ljudi reći? Da si poludjela. Da si protiv vlastite krvi!” Mirela se sad uključila, glas joj je bio hladan kao zimski vjetar na Bjelašnici.
“Neka ljudi pričaju šta hoće. Ja znam zašto ovo radim,” odgovorila sam tiho. “Lejla je jedina koja me nije zaboravila. Kad sam bila bolesna, ona je dolazila svaki dan. Vi ste imali svoje živote. To nije zamjerka, ali…”
Adnan je ustao naglo, stolica je tresnula o pod. “Znači, sve što sam radio ne vrijedi ništa? Samo zato što nisam mogao svaki dan dolaziti? Znaš da radim po cijeli dan!”
Lejla je tada prvi put podigla pogled. Oči su joj bile crvene od suza. “Dedo bi bio ponosan na tebe, nene. Ali ja ne želim da se vi svađate zbog mene. Ako treba, neću uzeti stan…”
“Ne!” prekinula sam je odlučno. “Ovo nije tvoja krivica. Ovo je moja odluka.”
Tišina se spustila na sobu poput teškog pokrivača. Osjećala sam se kao izdajica i kao junakinja u isto vrijeme. Sjetila sam se dana kad sam prvi put dovela Lejlu iz škole jer joj majka nije mogla doći. Sjetila sam se kako smo zajedno pravile pitu i kako me grlila kad bih plakala zbog samoće.
Ali sjetila sam se i Adnanovih riječi iz prošlosti: “Mama, ja ću uvijek biti tu za tebe.” I bio je tu – ali na svoj način. Rijetko bi ostajao duže od pola sata, uvijek žureći na posao ili kod prijatelja na kafu.
Narednih dana kuća je bila puna šapata i pogleda ispod oka. Komšinica Senada me pitala: “Jasmina, jesi li sigurna da radiš pravu stvar? Znaš kako su ljudi – krv nije voda.”
Ali ja sam znala da krv ponekad zna biti i hladna kao led.
Jedne večeri Lejla mi je donijela čaj i sjela do mene na krevet.
“Nene, misliš li da će ti ikad oprostiti?”
Pogledala sam je i osjetila težinu svih svojih godina. “Ne znam, dijete moje. Ali znam da ne mogu više živjeti po tuđim pravilima. Cijeli život sam šutjela i trpila – prvo muža koji me varao, pa sina koji me volio samo kad mu treba nešto. Sad želim barem jednom uraditi ono što osjećam da je ispravno.”
Lejla me zagrlila čvrsto kao da me nikad neće pustiti.
Ali Adnan nije prestajao. Sljedeće sedmice došao je s advokatom.
“Mama, još imaš vremena da promijeniš oporuku. Ako to ne uradiš, znaš da ću se boriti na sudu. Neću dozvoliti da me izbrišeš iz svog života kao da nisam tvoj sin!”
Osjetila sam kako mi se ruke tresu dok sam potpisivala papire pred advokatom. Srce mi se kidalo na pola – jedno za sina kojeg sam rodila, drugo za unuku koju sam odgajala.
Noći su mi postale duge i besane. Pitala sam se jesam li pogriješila. Je li ljubav prema djetetu uvijek jača od ljubavi prema onome ko ti pruži ruku kad svi drugi okrenu leđa?
Jednog jutra našla sam pismo na stolu – Adnanovo rukopisno pismo:
“Mama,
Ne mogu ti oprostiti sada, ali možda ću jednog dana razumjeti zašto si ovo uradila. Volio bih da si mi rekla ranije koliko ti znači Lejla i koliko ti nedostajem ja onakav kakav sam bio prije. Možda smo oboje pogriješili negdje putem.
Adnan”
Plakala sam dugo tog dana. Nisam znala hoće li mi ikada oprostiti ili će nas ova odluka zauvijek razdvojiti.
Ali znam jedno – porodica nije samo krv. Porodica su oni koji ostanu uz tebe kad svi drugi odu.
Možda će me ljudi osuđivati, možda će reći da sam loša majka. Ali neka mi odgovore: Šta vi birate – krv ili srce?
Ima li iko pravo suditi tuđoj boli i izborima koje donosimo kad nas život natjera da biramo između onih koje volimo?