Između Dvije Vrata: Kada Svekrva Dijeli Obitelj
“Zašto uvijek samo ona? Zar smo mi manje vrijedni?” – šaptala sam kroz suze, dok sam gledala kroz prozor naše male kuhinje u Sarajevu. Vanjska svjetla su se polako gasila, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića. Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, šutio i gledao u pod. Zrak je bio težak, pun neizgovorenih riječi.
“Dario, reci nešto! Zar ti ne vidiš što se događa? Tvoja mama svaki mjesec šalje novac Sanji, a nama donese samo vreću krumpira i malo mesa. Zar je to pošteno?”
Dario je uzdahnuo, nervozno protrljavši ruke. “Znaš kakva je mama. Sanja je sama s dvoje djece, teško joj je…”
“A nama nije? Zar ti misliš da meni nije teško gledati kako svaki put kad dođe, Sanji daje kuvertu s novcem pred svima, a meni samo kaže: ‘Evo ti malo hrane, da ne gladujete’? Kao da smo mi prosjaci!”
Tišina. Samo zvuk sata na zidu.
Moja svekrva, Ružica, uvijek je bila žena od autoriteta. Kad sam se udala za Darija prije sedam godina, nadala sam se da ću pronaći drugu majku u njoj. Ali od prvog dana osjećala sam da nisam dovoljno dobra za njezina sina. “Mogla si ti bolje, Dario,” znala bi reći kad misli da ne čujem. A ja bih se pravila da ne čujem, gutala ponos i pokušavala biti bolja snaha.
Sanja, njegova sestra, razvela se prije dvije godine. Ostala je s dvoje djece i bez stalnog posla. Ružica ju je odmah uzela pod svoje krilo – svaki mjesec joj šalje novac, plaća režije, kupuje djeci odjeću. A nama? Nama donese hranu i kaže: “Vi ste mladi, snaći ćete se.”
Ali mi nismo mogli sve sami. Dario radi u skladištu za minimalac, ja sam ostala bez posla kad je firma propala prošle zime. Imamo sina, Leona, kojem treba nova jakna za zimu. Svaki put kad pitam Ružicu može li nam pomoći s novcem za Leonovu jaknu ili školski pribor, ona samo odmahne rukom: “Ne mogu ja svima pomagati!”
Jedne subote došla je kod nas na ručak. Donijela je vreću krumpira i komad slanine. Sjeli smo za stol, a ona je počela pričati kako je Sanji kupila novi frižider. “Djeca joj nemaju gdje držati mlijeko, pa sam morala…”
Pogledala sam Darija. On je šutio.
“A Leonu treba nova jakna,” rekla sam tiho.
Ružica me pogledala preko naočala. “Neka mu tata zaradi. Ja sam svoje napravila.”
Te večeri nisam mogla spavati. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji. Nisam znala što više boli – nepravda ili Darijeva šutnja.
Sljedećih dana napetost je rasla. Dario je postajao sve povučeniji, a ja sve ogorčenija. Počeli smo se svađati zbog sitnica – zbog Leonovih cipela koje su se raspale, zbog računa koji su stizali svaki tjedan.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko novca, Dario je rekao: “Možda bi trebala razgovarati s mamom sama. Možda te ne razumije…”
Skupila sam hrabrost i otišla kod Ružice. Sjela sam nasuprot nje u maloj dnevnoj sobi punoj starih fotografija i mirisa kave.
“Ružice,” počela sam drhtavim glasom, “znam da Sanji nije lako, ali ni nama nije. Molim vas, pomozite nam barem malo više…”
Pogledala me hladno. “Sanja nema nikoga osim mene. Ti imaš muža. Neka on brine o tebi i djetetu. Ja sam već dovoljno dala za vas kad ste se vjenčali.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ali Leon je vaš unuk…”
“I Sanjina djeca su moja unučad!” – povisila je glas.
Vratila sam se kući slomljena. Dario me zagrlio, ali nisam osjetila utjehu.
Dani su prolazili u istoj boli i nepravdi. Počela sam izbjegavati Ružicu, a ona je dolazila sve rjeđe. Sanja mi više nije ni telefonirala – kao da smo postali stranci.
Jednog dana Leon me pitao: “Mama, zašto baka uvijek nosi poklone tetinoj djeci, a meni nikad ništa? Jesam li ja nešto loše napravio?”
Nisam znala što reći. Samo sam ga zagrlila i plakala s njim.
S vremenom sam shvatila da ne mogu promijeniti Ružicu niti njezinu ljubav prema Sanji i njezinoj djeci. Ali mogu pokušati sačuvati svoje dostojanstvo i obitelj.
Počela sam tražiti posao gdje god sam mogla – čistila sam stubišta, čuvala djecu susjedima, radila vikendom na tržnici. Polako smo stali na noge bez Ružičine pomoći.
Ali rana je ostala – rana nepravde i osjećaja manje vrijednosti.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam tražila pomoć? Je li moguće izgraditi sretnu obitelj kad te vlastita svekrva gleda kao stranca?
Što vi mislite – kako preboljeti ovakvu nepravdu? Je li ljubav prema obitelji dovoljna kad nema pravde?