Baka je rekla: ‘Ne treba pomoć? Onda ništa!’ – Priča o majčinstvu, očekivanjima i obiteljskim nesporazumima

“Ne treba pomoć? Onda ništa!” – riječi moje bake još uvijek mi odzvanjaju u ušima dok sjedim na rubu kreveta, držeći malog Ivana koji neutješno plače. Suze mi klize niz lice, ali ne znam jesu li od umora, tuge ili bijesa. Možda od svega pomalo.

Bilo je to samo tri dana nakon što sam izašla iz bolnice. Suprug Dario vratio se na posao, a ja sam ostala sama s bebom, bolovima od carskog reza i osjećajem da me svi zaboravljaju. Dario dolazi kući umoran, očekuje večeru i čistu kuću, a ja jedva stignem oprati zube. “Nisi stigla ni usisati? Pa šta si radila cijeli dan?” pitao je sinoć, ne shvaćajući da sam cijeli dan provela pokušavajući smiriti Ivana i boriti se s vlastitim strahovima.

Moja baka Ljubica došla je jutros, noseći vrećicu punu domaćih jaja i svježe ispečenih kiflica. Ušla je bez kucanja, kao i uvijek. “Evo, donijela sam ti nešto da ne gladuješ!” rekla je veselo, ali čim je vidjela nered u kuhinji i mene u pidžami u podne, lice joj se smrknulo.

“Joj, dijete drago, kako ti ovako živiš? U moje vrijeme žena bi se stidjela da joj muž dođe kući na ovakvo stanje!”

Pokušala sam joj objasniti: “Bako, stvarno mi treba pomoć… Ali ne treba mi još hrane. Treba mi da netko pričuva Ivana dok se otuširam ili malo odspavam.”

Baka me pogledala kao da sam joj rekla nešto nezamislivo. “Pa neću ja bebu nosati! Ja sam svoje odgojila. Ti si majka, tvoje je da se brineš za dijete. Ja mogu skuhati ručak ili počistiti, ali bebu… ne bih ja to više znala.”

Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ali bako, meni baš to treba… Samo dvadeset minuta da se otuširam ili malo odspavam.”

Baka je uzdahnula, spustila vrećicu na stol i rekla: “Ako ti ne treba moja pomoć kako ja znam pomoći, onda ništa!” Okrenula se i otišla bez pozdrava.

Ostala sam sjediti u tišini, slušajući Ivanov plač i vlastito srce koje lupa od tuge i frustracije. Sjetila sam se svojih prijateljica iz Sarajeva i Zagreba koje su pričale kako im bake dolaze svaki dan, nose djecu u šetnju, pomažu oko kupanja i presvlačenja. Njihove majke i svekrve kuhaju ručak, peru veš, a one uspiju čak i popiti kavu u miru ili pročitati nekoliko stranica knjige.

Zašto ja nemam tu sreću? Zašto moja baka ne može razumjeti što mi treba? Je li to generacijski jaz ili samo tvrdoglavost?

Telefon mi zazvoni – mama. “Kako ste vi?” pita nježno.

“Mama, teško mi je… Baka je bila tu, ali nije htjela pričuvati Ivana ni pet minuta. Samo je ostavila kiflice i otišla.” Glas mi drhti.

Mama uzdahne s druge strane: “Znaš kakva je ona… Uvijek sve mora biti po njenom. I meni je tako radila kad si ti bila mala. Nije htjela ni mene pustiti da odspavam kad si plakala cijelu noć. Samo bi rekla: ‘Majka si, snalazi se.'”

Osjetim olakšanje što nisam jedina koja se tako osjeća, ali i tugu jer se ništa nije promijenilo kroz generacije.

Dario dolazi kući kasno popodne. Ivan još uvijek plače. “Opet nisi stigla ništa napraviti?” pita frustrirano.

“Dario, molim te… Pomozi mi barem oko kupanja Ivana večeras. Ne mogu više sama.”

On uzdahne: “Umoran sam od posla… Ali dobro, ajde.” Vidim da mu nije drago, ali barem pokušava.

Kasnije navečer sjedim sama u mraku dok Ivan napokon spava. Razmišljam o svemu – o bakinoj tvrdoglavosti, Darijevoj nestrpljivosti, vlastitoj nemoći. Osjećam se kao da sam pod staklenim zvonom – svi gledaju izvana i misle da znaju što mi treba, ali nitko ne ulazi unutra da vidi stvarnu borbu.

Sutra ću opet biti sama s Ivanom. Možda će mama doći na sat vremena, možda neće stići zbog posla. Možda će Dario biti bolje volje pa će me zamijeniti barem za kratko. A možda ću opet plakati sama u kupaonici dok Ivan vrišti iz druge sobe.

Ponekad poželim samo zagrljaj – bez savjeta, bez kritika, bez usporedbi s prošlim vremenima. Samo da netko kaže: “Vidim te. Znam da ti je teško. Tu sam za tebe.” Ali to su riječi koje rijetko čujem.

Možda nisam dovoljno dobra majka? Možda previše tražim? Ili je ovo samo prolazna faza kroz koju svaka žena mora proći sama?

Zatvaram oči i pitam se: Je li moguće da nas generacije dijele toliko da više ne znamo kako pomoći jedni drugima? Ili smo samo zaboravili slušati što nam stvarno treba?

Što vi mislite – jesmo li previše očekivali od svojih baka i majki ili su one zaboravile kako izgleda biti sama na početku majčinstva?