Kad prošlost pokuca: Tajna moje kćeri i kušnja naše obitelji
“Mama, gdje je Claudia?” glas male Lejle drhtao je dok je stajala preda mnom, mokra do kože, s plišanim medom čvrsto stisnutim uz prsa. Oluja je bjesnila iznad Sarajeva, a ja sam, još u pidžami, zurila u prazno dvorište iza nje. Srce mi je preskočilo. “Uđi, dušo!” povukla sam je unutra i zatvorila vrata za sobom, dok su munje parale nebo. Nigdje Claudije. Nigdje auta. Samo Lejla i njezin strah.
“Gdje ti je mama?” pitala sam, pokušavajući prikriti paniku. Lejla je slegnula ramenima i šapnula: “Rekla je da će brzo doći… ali nije se vratila.”
Te noći nisam spavala. Zvala sam Claudijin mobitel bezbroj puta, slala poruke, molila Boga da se javi. Ujutro sam nazvala policiju. Moj muž Dario šutio je za stolom, gledao u praznu šalicu kave. “Možda je samo… otišla na par dana? Znaš kakva zna biti kad joj sve postane previše,” promrmljao je. Pogledala sam ga s nevjericom. “Ostavila bi Lejlu samu na kiši? Dario, nešto nije u redu.”
Dani su prolazili u magli. Policija je dolazila, odlazila, postavljala ista pitanja. Gdje je Claudia zadnji put viđena? Je li imala problema? Je li netko prijetio? Nisam znala odgovore. Ili sam se pravila da ne znam.
Lejla nije govorila puno. Crtala je slike na kojima su bile samo ona i ja, ili ona sama ispod oblaka. Jedne večeri, dok sam joj češljala kosu prije spavanja, tiho je rekla: “Baka, mama je plakala prije nego što je otišla. Rekla mi je da te volim i da budem hrabra.”
Te riječi su me slomile. Sjetila sam se svih naših svađa zadnjih mjeseci – oko novca, oko njezinog posla kojeg sam smatrala neodgovornim, oko toga što nikad nije imala vremena za Lejlu. “Uvijek si bila tvrdoglava kao otac,” znala sam joj reći. Sad bih dala sve da mogu povući te riječi.
Jednog jutra, stigla je poruka s nepoznatog broja: “Ne tražite me. Čuvajte Lejlu. Volim vas.” Policija nije mogla ništa – broj je bio neregistriran, poruka poslana iz Hrvatske.
Dario je pokušavao biti jak, ali vidjela sam kako ga nestanak kćeri izjeda iznutra. Počeo je piti više nego prije. Jedne večeri vratio se kasno i pijan vikao: “Ti si kriva! Uvijek si joj prigovarala! Nikad nisi bila zadovoljna!” Plakala sam cijelu noć.
Moja sestra Sanja dolazila je svaki dan pomagati oko Lejle. “Moraš biti jaka zbog nje,” govorila mi je. Ali kako biti jaka kad ne znaš gdje ti je dijete? Kad te izjeda krivnja jer možda nisi bila dovoljno dobra majka?
Jednog dana pronašla sam Claudijin dnevnik skriven u ladici njezine stare sobe. Ruke su mi drhtale dok sam čitala stranice ispunjene tugom i nesigurnošću: “Ne mogu više ovako… Osjećam se kao da gušim… Nitko me ne razumije…” Na jednoj stranici pisalo je: “Ako ikad nestanem, molim te mama, čuvaj Lejlu bolje nego što si čuvala mene.”
Nisam mogla disati. Jesam li stvarno toliko pogriješila? Jesam li bila slijepa za njezinu bol?
Lejla je počela imati noćne more. Budila bi se vrišteći: “Mama! Mama!” Nosila bih je u naručju po stanu dok ne zaspi ponovno. Dario se povukao u sebe; više nismo razgovarali.
Jednog popodneva zazvonilo je na vratima. Otvorila sam – ispred mene stajao je Ivan, Claudijin bivši dečko iz Zagreba. Bio je blijed, nervozan.
“Moram razgovarati s vama,” rekao je tiho. Sjeli smo u kuhinju dok je Lejla crtala u dnevnoj sobi.
“Claudia me kontaktirala prije tjedan dana,” priznao je Ivan. “Rekla mi je da mora pobjeći od svega… Da ne može više izdržati pritisak – ni posao ni obitelj ni mene ni vas… Rekla mi je da vas voli, ali da mora pronaći sebe prije nego što se vrati.” Gledao me iskreno, ali nisam mu vjerovala do kraja.
“Zašto nije barem Lejlu povela sa sobom?” pitala sam kroz suze.
Ivan je slegnuo ramenima: “Rekla je da će joj kod vas biti sigurnije nego bilo gdje drugdje.” Ostavio mi je papirić s brojem na koji se Claudia javlja povremeno.
Te noći nazvala sam broj. Nitko se nije javio.
Prolazili su mjeseci. Lejla je krenula u školu u Zagrebu jer smo se preselili kod Sanje – Sarajevo mi je postalo preteško bez Claudije. Dario nije htio ići s nama; ostao je sam sa svojim duhovima.
Svaki dan gledam Lejlu kako raste bez majke i pitam se jesam li mogla nešto promijeniti. Svaki dan čekam da Claudia pokuca na vrata ili barem pošalje poruku.
Ponekad sanjam da se vraća – umorna, ali nasmijana – i grli nas obje kao nekad prije nego što su nas tajne razdvojile.
Ponekad mislim da nikada neću dobiti odgovore na svoja pitanja.
Ali svaki put kad pogledam Lejlu kako crta sunce na papiru, obećam sebi da ću biti bolja baka nego što sam bila majka.
Možda svi nosimo svoje tajne i rane koje nikada ne zacijele… Ali što ako ljubav ipak može spasiti ono što smo izgubili?
Što biste vi učinili da ste na mom mjestu? Je li moguće oprostiti sebi kad ne znate gdje ste pogriješili?