Kad obitelj nije dovoljna: Moji roditelji žive blizu, ali i dalje trebam dadilju
“Mama, možeš li mi danas pričuvati Luku? Ivan radi do kasno, a ja imam važan sastanak.”
S druge strane telefona čujem uzdah. “Ana, znaš da tvoj otac i ja idemo kod tetke Mirele. Ne možemo baš svaki put.”
Stojim naslonjena na kuhinjski pult, gledam kroz prozor u dvorište gdje moj dvogodišnji sin pokušava nahraniti goluba komadićima kruha. Ruke mi drhte dok spuštam mobitel. Osjećam kako mi se grlo steže, kao da sam opet ona mala djevojčica koja moli roditelje za pažnju.
Ivan ulazi u kuhinju, umoran, s podočnjacima. “Jesi ih pitala?”
Klimam glavom. “Opet ne mogu.”
Slegne ramenima. “Možda da pitamo Lejlu? Znam da nije idealno, ali…”
Lejla je studentica iz susjedstva koja povremeno čuva Luku. Dobra je, ali nije obitelj. Nije baka koja će ga zagrliti kad zaplače ili djed koji će ga naučiti kako se vozi bicikl.
Sjedam za stol i gledam Ivana. “Znaš li koliko sam puta ove godine pitala mamu i tatu da pričuvaju Luku? Pet puta. I svaki put imaju neki razlog.”
Ivan me pogleda s razumijevanjem, ali i s dozom rezignacije. “Ana, možda su umorni. Možda ne žele biti vezani.”
“Ali mi smo im djeca! Zar nije normalno da baka i djed žele provoditi vrijeme s unukom?”
Ivan šuti. Znam da ne želi ulaziti u sukob s mojim roditeljima. On je uvijek bio onaj koji smiruje situaciju, dok ja gorim iznutra.
Kasnije te večeri sjedim sama u dnevnoj sobi. Luka je zaspao, Ivan gleda utakmicu. Uzimam mobitel i pišem poruku sestri Martini:
“Osjećaš li se ikad kao da naši roditelji nisu tu za nas?”
Odgovor stiže brzo: “Cijelo vrijeme. Sjećaš se kad sam prošli mjesec morala voditi Leona doktoru? Nitko nije mogao uskočiti.”
Osjetim olakšanje što nisam jedina koja se tako osjeća, ali i tugu jer shvaćam da ovo nije samo moj problem.
Sljedeći dan na poslu kolegica Sanja pita me zašto sam umorna.
“Roditelji mi žive dvije kuće dalje, a osjećam se kao da su na drugom kontinentu.”
Sanja se nasmije gorko. “Dobrodošla u klub. Moji su stalno na vikendici ili putuju. Kažu: ‘Sad je naš red da uživamo.’”
Pomislim kako su naši roditelji odrasli u drugačijem vremenu. Moja mama je uvijek govorila kako je njezina mama čuvala mene i Martinu dok je ona radila u bolnici. Sada, kad sam ja majka, očekujem isto.
Navečer sjedimo za stolom – Ivan, Luka i ja. Luka baca grašak po podu i smije se. Ivan ga pokušava smiriti.
“Možda previše očekujemo,” kaže Ivan tiho.
“Ne očekujem ništa više nego što su oni imali od svojih roditelja,” odgovaram.
Ivan uzdahne. “Vrijeme se promijenilo. Ljudi žele svoj mir.”
Ali ja ne želim mir – želim podršku. Želim osjećaj zajedništva koji sam gledala kod drugih obitelji. Želim znati da mogu računati na svoje roditelje kad mi je teško.
Sljedeći vikend odlazimo kod mojih roditelja na ručak. Mama postavlja stol, tata gleda televiziju.
“Kako vam ide?” pita mama dok reže kruh.
“Teško,” kažem iskreno. “Ponekad mi se čini da smo sami u svemu.”
Mama zastane i pogleda me preko naočala. “Ana, znaš da vas volimo, ali imamo i mi svoj život.”
“Znam, ali… Zar nije obitelj tu da si pomažemo?”
Tata se ubaci: “Mi smo svoje odradili. Sad je red na vas.”
Osjetim kako mi suze naviru na oči, ali ih gutam. Ne želim plakati pred Lukom.
Na povratku kući Ivan me drži za ruku dok vozimo kroz kišni Zagreb.
“Možda trebamo pronaći svoj način,” kaže tiho.
Te noći dugo ne mogu zaspati. Razmišljam o svim onim pričama koje sam slušala kao dijete – o bakama koje peku kolače za unuke, o djedovima koji vode djecu u park. Zašto to nije naša stvarnost?
Sljedećih tjedana pokušavam manje tražiti pomoć od roditelja. Organiziram vrijeme s Lejlom, dogovaram se s Ivanom oko rasporeda. Ali svaki put kad prođem pored roditeljske kuće i vidim svjetlo u kuhinji, osjetim bol u prsima.
Jedne večeri sjedim s Lukom na podu i slažemo kockice.
“Mama, gdje je baka?” pita me iznenada.
“Baka je doma,” odgovaram tiho.
“Zašto ne dođe?”
Ne znam što reći.
U tom trenutku shvaćam koliko nas generacijski jaz može udaljiti – ne samo fizički nego i emocionalno.
Možda naši roditelji nisu loši ljudi; možda su samo umorni od svega što su prošli. Možda žele živjeti život koji nisu mogli dok smo mi bili mali.
Ali pitam se: zar to znači da mi moramo biti sami? Zar obitelj više nije utočište?
Možda nisam jedina koja se ovako osjeća… Ima li još netko tko živi blizu svojih roditelja, a ipak je sam? Je li ovo nova stvarnost ili samo prolazna faza?