Između dužnosti i boli: Priča o majci koja nikad nije znala voljeti
“Zašto si opet zaboravila kupiti lijekove? Zar ti je toliko teško brinuti se za mene?” glas moje majke, Marije, odjekuje kroz stan kao hladan vjetar s Velebita. Stojim u kuhinji, ruke mi drhte dok pokušavam otvoriti bocu vode. U tom trenutku, sve godine tišine, sve neizgovorene riječi i pogledi puni razočaranja vraćaju se kao valovi koji me preplavljuju.
“Nisam zaboravila, mama. Samo… nisam stigla danas. Imala sam posla na fakultetu, znaš da radim i popodne,” odgovaram tiho, ali ona odmahne rukom kao da sam joj ispričala najgluplju laž na svijetu.
“Uvijek imaš izgovore. Kad sam ja bila tvojih godina, već sam imala dvoje djece i radila u tvornici. Nikad nisam kukala.”
Sjećam se tih priča iz djetinjstva, kako je uvijek isticala svoju žrtvu, a meni ostavljala osjećaj da nikad nisam dovoljno dobra. Otac je otišao kad sam imala sedam godina. Nikad ga nije spominjala osim kad bi rekla: “Bio je slab. Nisi na njega, valjda.”
Sjedim za stolom i gledam je kako sjedi u svojoj staroj fotelji, pokrivena dekom, kosa joj je sijeda i lice naborano, ali pogled joj je još uvijek oštar. Znam da je bolesna, da joj treba pomoć. Ali svaki put kad mi se obrati tim tonom, osjećam se kao dijete koje je opet nešto pogriješilo.
Prije nekoliko dana, zvala me sestra Ivana iz Mostara. “Znaš da ne mogu doći često. Ti si joj bliže. Moraš joj pomoći,” rekla je. U njenom glasu nije bilo suosjećanja, samo umor. Znam da ni ona nije imala lakše djetinjstvo.
Navečer sjedim sama u svojoj sobi. Gledam stare slike – mama s osmijehom na licu kojeg se ne sjećam iz stvarnosti, ja i Ivana na moru u Makarskoj, tata nas drži za ruke. Sve izgleda idilično na papiru, ali sjećanja su drugačija.
Jednom sam pokušala razgovarati s njom o tome kako sam se osjećala kao dijete.
“Mama, znaš li koliko mi je bilo teško kad si vikala na mene zbog svake sitnice? Kad si me uspoređivala s Ivanom ili susjedovom djecom?”
Pogledala me ravnodušno: “To je bilo za tvoje dobro. Da nisi bila tako osjetljiva, možda bi danas bila jača.”
Te riječi su mi ostale urezane u srce. Osjetila sam kako mi se grlo steže od suza koje nisam htjela pustiti pred njom.
Dani prolaze u rutini – posao, fakultet, odlazak kod mame, kupovina lijekova, kuhanje ručka koji će kritizirati jer “nije kao što ga ona pravi”. Ponekad poželim samo nestati, otići negdje gdje me nitko ne poznaje.
Jednog dana, dok joj mijenjam zavoj na nozi, iznenada me uhvati za ruku. Pogled joj je na trenutak mekan.
“Znaš… nije meni bilo lako s tobom. Bila si tvrdoglava kao dijete. Ali… dobro je što si tu sada.”
Osjetim kako mi srce preskoči. Prvi put u životu čujem nešto što sliči na zahvalnost iz njenih usta. Ali odmah nakon toga doda:
“Samo nemoj zaboraviti platiti račune ovaj mjesec.”
Sve se vraća na staro.
Jedne večeri dolazi Ivana iz Mostara. Sjedimo za stolom dok mama spava.
“Znaš li da sam godinama išla kod psihologa zbog nje?” šapće Ivana.
Kimam glavom. “I ja sam razmišljala o tome. Ali uvijek sam mislila da pretjerujem.”
“Nisi ti kriva što je ona takva,” kaže Ivana tiho. “Ali sada… sada smo mi odgovorne za nju. Iako nam nikad nije dala ono što smo trebale.”
Te riječi me pogode jače nego što bih htjela priznati.
Sljedećih dana pokušavam pronaći ravnotežu između dužnosti i vlastite boli. Pomažem joj jer osjećam da moram – zbog nje, zbog Ivane, zbog sebe. Ali svaki put kad me pogleda tim hladnim očima ili izgovori rečenicu koja me vrati u djetinjstvo, osjećam kako se zidovi dižu oko mog srca.
Jednog jutra dok joj donosim doručak, zastanem na vratima i gledam je kako spava. Izgleda tako krhko i malo pod tom dekom. Sjetim se svih trenutaka kad sam kao dijete željela da me zagrli ili pohvali – ali to nikad nije došlo.
U tom trenutku shvatim da možda nikad neću dobiti ono što sam trebala od nje. Možda nikad neće priznati koliko su njene riječi boljela ili koliko sam žudjela za njenom ljubavlju.
Ali možda mogu pronaći mir u tome što sam ipak ostala uz nju – ne zato što mi je to dužnost, nego zato što sam ja takva osoba.
Pitam se: Je li moguće oprostiti nekome tko nikad nije priznao svoju krivicu? Gdje završava dužnost djeteta prema roditelju koji nikad nije znao voljeti?