Četvrtak kad su roditelji odlučili: Sve za brata, ništa za mene
“Ana, molim te, nemoj odmah planuti. Samo poslušaj do kraja,” rekao je tata, gledajući me preko stola. Ruke su mu drhtale dok je miješao kavu, a mama je nervozno vrtjela prsten na ruci. Moj brat Ivan sjedio je do prozora, gledao kroz staklo i šutio. Zrak u dnevnoj sobi bio je težak, kao da će svakog trena puknuti.
“O čemu se radi?” upitala sam, iako sam već znala. Baka je umrla prije šest mjeseci, a njezina kuća u predgrađu Sarajeva bila je jedina vrijedna stvar koju je ostavila. Cijeli život sam slušala kako će kuća biti podijeljena između mene i Ivana. Bila sam spremna na kompromis, ali nisam bila spremna na izdaju.
Mama je duboko udahnula. “Razmišljali smo… Ivan ima obitelj, dvoje djece. Ti si sama, imaš dobar posao u Zagrebu. Mislimo da bi bilo najbolje da kuća ostane Ivanu.”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Što? Kako to mislite? Zar ja nisam dio ove obitelji? Zar moj život vrijedi manje jer nemam djecu?”
Ivan je napokon progovorio, tiho: “Ana, znaš da mi je teško s kreditom, a djeca… Treba nam prostor. Ti ionako ne bi živjela ovdje.”
“To nije pošteno!” povikala sam, glas mi je zadrhtao. “Godinama sam dolazila baki, brinula o njoj kad ste vi svi bili zauzeti! Sjećate li se kad je bila bolesna prošle zime? Tko je bio uz nju? Ja! A sada sve dajete Ivanu jer ima djecu?”
Mama je spustila pogled. “Znaš da te volimo, ali život nije uvijek pošten. Ivan ima više potreba. Ti si snažna, uvijek si bila.”
Suze su mi navrle na oči, ali nisam htjela plakati pred njima. “Znači, zato što sam snažna, mogu ostati bez svega? Zato što nisam majka?”
Tata je pokušao biti razuman: “Ana, možeš uvijek doći ovdje kad poželiš. Kuća će uvijek biti tvoja na neki način.”
“Na neki način?” ponovila sam kroz zube. “Na koji način? Kao gost? Kao netko tko nije dovoljno vrijedan da naslijedi dio svoje bake?”
Ivan je šutio. Znao je da sam u pravu, ali nije imao hrabrosti stati na moju stranu.
Sjećanja su mi navirala – kako sam kao dijete provodila ljeta kod bake u dvorištu punom ruža, kako me učila praviti pitu i pričala priče iz rata. Ivan je uvijek bio negdje vani s prijateljima ili na nogometu. Ja sam bila ta koja je slušala bakine priče o gladi i strahu, o tome kako je svaki kutak te kuće imao svoju povijest.
“Znate što?” ustala sam naglo, stolica je zaškripala po parketu. “Ako ste već odlučili, onda vam više nemam što reći. Samo nemojte očekivati da ću ovo zaboraviti.”
Mama je zaplakala. Tata je šutio, gledao u pod kao da traži odgovore među parketnim letvicama.
Izašla sam iz kuće i osjetila hladan zrak na licu. Srce mi je lupalo kao ludo. Nisam znala kamo idem – samo sam hodala ulicom nizbrdo, dok su mi suze klizile niz obraze.
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale mamine riječi: “Ti si snažna.” Je li to kazna ili kompliment? Je li moguće da roditelji vole jedno dijete više od drugog ili samo drugačije?
Sljedećih dana izbjegavala sam pozive iz obitelji. Prijateljica Lejla me pokušavala utješiti: “Ana, znam da boli, ali to ti je Balkan… Uvijek sinovi nasljeđuju više, pogotovo ako imaju djecu.” Ali meni to nije bilo opravdanje.
Pokušavala sam se prisjetiti svih onih trenutaka kad sam osjećala da pripadam ovoj obitelji – rođendani, praznici, zajednički ručkovi… Sve se sada činilo lažnim.
Nakon tjedan dana Ivan me nazvao: “Ana, možemo li popričati? Nije mi svejedno zbog svega ovoga. Znam da nije fer… Ako želiš, možemo prodati kuću pa podijeliti novac.”
Nisam znala što reći. Dio mene želio je prihvatiti kompromis, ali drugi dio nije mogao prijeći preko nepravde koju su mi nanijeli roditelji.
“Nije stvar u novcu,” rekla sam tiho. “Stvar je u tome što ste svi odlučili bez mene. Kao da nisam važna. Kao da nikad nisam bila dio vas.”
Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Žao mi je, Ana. Stvarno mi je žao.”
Možda će vrijeme zaliječiti ovu ranu, ali povjerenje koje sam imala prema roditeljima više nikada neće biti isto.
Pitam se – koliko nas na Balkanu živi s osjećajem da smo manje vrijedni samo zato što nismo ispunili tuđa očekivanja? I koliko nas još mora prešutjeti nepravdu samo zato što smo “snažni”?