Moja kćerka bira svekrvu umjesto mene: Posljednja sam saznala da je trudna
“Zar stvarno misliš da sam ja zadnja koja treba ovo saznati?” glas mi je drhtao dok sam gledala Ivanu ravno u oči. Sjedila je za kuhinjskim stolom, šutjela i gledala kroz prozor, kao da će joj pogled na kišni zagrebački dan pomoći da pronađe odgovor. U ruci sam stiskala mobitel, još uvijek osjećajući težinu poruke koju mi je poslala njena svekrva, gospođa Marija: “Čestitam, postat ćete baka!”
Nikad nisam bila bliska s Ivanom. Odrasla je uz mene, ali uvijek nekako pored mene. Njen otac, Dario, otišao je kad je imala samo godinu dana. Nikad nije pitao za nju, nikad nije poslao ni poruku za rođendan. Ja sam radila dva posla – danju u školskoj kuhinji, noću čistila urede. Sve za nju. Ali Ivana je bila tiha, povučena, uvijek s knjigom ili slušalicama u ušima. Kad bih pokušala razgovarati, odgovarala bi kratko, kao da joj smetam.
Sjećam se kad je imala 16 godina i prvi put došla kući kasno. Srce mi je lupalo od brige, a ona je samo slegnula ramenima: “Bila sam kod prijateljice.” Nikad nije željela dijeliti ništa sa mnom. Nisam znala ni kad je prvi put poljubila nekoga, ni kad je upisala fakultet – sve sam saznala zadnja.
Kad je upoznala Davora, svog sadašnjeg muža, mislila sam da će se nešto promijeniti. On je bio pristojan dečko iz dobre obitelji iz Osijeka, uvijek ljubazan prema meni. Ali ubrzo sam shvatila da Ivana sve više vremena provodi kod njegove mame Marije. Marija joj je kupovala poklone, vodila je na izlete, pričala joj o svemu što ja nikad nisam stigla. Počela sam osjećati ljubomoru, ali i krivnju – možda sam sama kriva što mi se kćerka udaljila.
A onda danas – poruka od Marije. Nisam mogla vjerovati. Ivana trudna, a ja zadnja saznajem! Uletjela sam u stan bez pozdrava, a ona me dočekala pogledom punim straha.
“Zašto mi nisi rekla? Zar ti nisam majka?”
“Mama, nisam znala kako… Svekrva je bila tu kad sam napravila test. Nisam htjela da saznaš od nekog drugog… ali eto, ispalo je baš tako,” promrmljala je.
“Svekrva ti je bliža nego ja? Zar sam ti toliko strana?”
Nije odgovorila. Samo su joj oči zasjale od suza koje nije htjela pustiti.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam u mraku i vrtjela film unatrag – gdje sam pogriješila? Jesam li previše radila? Jesam li bila previše stroga? Ili možda premalo prisutna? Sjetila sam se svih onih večeri kad bih umorna došla kući i samo poželjela mir, a ona bi već bila u svojoj sobi. Nikad nisam znala što joj se mota po glavi.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njom, ali svaki put bi izbjegla temu. Onda me jednog dana nazvala Marija.
“Gospođo Sanja, znam da vam nije lako. Ivana vas voli, samo… teško joj je pokazati osjećaje. Možda biste mogle zajedno na kavu?” predložila je.
Osjetila sam kako mi ponos gori obraze. Zar moram preko svekrve tražiti put do vlastite kćeri?
Ipak, pristala sam. Naš susret bio je neugodan – sjedile smo u malom kafiću na Trešnjevci i šutjele dok konobar nije donio kavu.
“Mama… žao mi je što si zadnja saznala. Bojala sam se tvoje reakcije,” tiho je rekla.
“Bojala si se mene? Pa ja sam tvoja majka!”
“Znam… ali uvijek si bila tako jaka, nikad nisi pokazivala slabost. Mislila sam da ćeš me osuđivati što nisam spremna za dijete…”
Osjetila sam knedlu u grlu. Nikad nisam znala da me vidi tako – kao stijenu bez osjećaja.
“Ivana, možda nisam znala pokazati ljubav kao Marija… ali sve što sam radila bilo je zbog tebe. Nisam znala drugačije,” priznala sam.
Nakon tog razgovora stvari su se malo popravile, ali rana je ostala. Ivana i dalje više vremena provodi kod svekrve nego kod mene. Kad god dođe kod mene, osjetim zid između nas – nevidljiv, ali neprobojan.
Ponekad se pitam – ima li nade za nas? Može li se izgubljeno povjerenje ikada vratiti? Ili smo osuđene da budemo strankinje cijeli život?
Možda nisam bila najbolja majka, ali zar to znači da ne zaslužujem drugu šansu? Što vi mislite – može li se odnos između majke i kćeri popraviti kad jednom pukne?