Nakon svadbe shvatila sam da sam udana za njegovu majku, a ne za njega
“Ivana, nisi dobro posolila juhu. Dario voli kad je malo jače!” glas gospođe Milene odjeknuo je kuhinjom kao šamar. Stajala sam pored štednjaka, držeći žlicu u ruci, dok je moj muž sjedio za stolom i gledao u telefon, kao da ga se sve to ne tiče.
“Dobro, popravit ću,” promrmljala sam, ali u meni je već kipjelo. Bila je to tek prva od stotinu sitnih zamjerki koje su se svakodnevno nizale otkad smo se uselili kod njegove majke. Imala sam svoj mali stan na Grbavici, ali Dario je inzistirao: “Ivana, mama je sama, bit će nam lakše dok ne skupimo za nešto veće.”
Pristala sam. Nisam ni slutila da će svaki moj korak biti pod njenim povećalom. Prvih mjesec dana još sam se nadala da će se sve srediti. “Naviknut ćeš se,” tješila me prijateljica Sanja dok smo pile kavu u parku. “Svekrve su takve, proći će.” Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je novi test.
“Ivana, gdje si stavila Darijevu košulju? On voli onu plavu za posao!”
“Ivana, nisi dobro oprala pod. Ja uvijek idem dva puta preko istog mjesta.”
“Ivana, nemoj tako s njim razgovarati, znaš da ga to vrijeđa.”
Dario bi samo slegnuo ramenima: “Pusti mamu, znaš kakva je.”
Jedne večeri, nakon što sam cijeli dan provela na poslu i još satima čistila kuću jer je Milena imala goste iz Crkve, sjela sam na balkon i zaplakala. Nisam znala više tko sam. Moja volja, moje želje – sve je bilo podređeno njima. Moj stan zjapio je prazan, a ja sam bila gost u vlastitom životu.
“Zašto joj sve dopuštaš?” pitala me sestra Lejla kad sam joj napokon ispričala što se događa.
“Ne znam… Bojim se da ću izgubiti Darija ako se suprotstavim. On… on uvijek stane na njenu stranu. Kao da sam ne zna što želi dok mu ona ne kaže.”
Lejla me pogledala s tugom: “A gdje si tu ti? Gdje su tvoje granice?”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Milena i Dario razgovaraju u kuhinji. “Mama, Ivana nije kao ti… Ona ne zna sve te stvari.” Osjetila sam kako mi srce tone. Nisam bila dovoljno dobra ni za njega ni za nju.
Sutradan sam odlučila razgovarati s Dariom.
“Dario, moramo pričati. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u ovoj kući. Tvoja mama upravlja svime – i tobom i mnom. Zar ti to ne vidiš?”
Pogledao me zbunjeno: “Ivana, pretjeruješ. Mama samo želi najbolje za nas. Ona zna kako treba voditi kuću…”
“Ali ja nisam dijete! Imam svoj život! Imala sam svoj stan! Zašto nikad ne staneš uz mene?”
Slegnuo je ramenima: “Ne znam… Navikao sam da mama odlučuje o svemu. Tako je bilo cijeli život.”
Tada sam shvatila – nisam udana samo za njega, nego i za njegovu majku.
Dani su prolazili, a ja sam sve više tonula u beznađe. Počela sam izbjegavati kuću, ostajati duže na poslu, samo da ne moram slušati Milenine komentare i Darijevu šutnju. Prijatelji su me prestali zvati jer nikad nisam imala vremena ni volje za druženje.
Jednog jutra Milena mi je rekla: “Ivana, mislim da bi trebala razmisliti o djetetu. Dario želi sina, a ja bih voljela unuka dok još mogu trčati za njim.” Osjetila sam kako mi se želudac okreće.
“Možda bih prvo trebala imati muža koji stoji uz mene,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Milena me pogledala ledeno: “Ako nisi spremna biti prava žena i majka, možda nisi prava za mog sina.”
Te večeri spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Lejle. Plakala sam cijelu noć.
Dario me zvao tek sutradan: “Ivana, mama kaže da si preosjetljiva. Da nisi navikla na obitelj… Vratit ćeš se?”
“Ne znam hoću li se ikad vratiti,” odgovorila sam kroz suze.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što sam skupila hrabrost otići po svoje stvari. Milena me dočekala na vratima s osmijehom: “Vidiš da bez obitelji ne možeš. Svi se vraćaju kad-tad.” Nisam joj ništa odgovorila.
Dario je stajao iza nje, pogleda spuštenog prema podu.
“Ivana… Možda bi trebali pokušati još jednom? Mama obećava da će biti bolja…”
Pogledala sam ga i shvatila da on nikad neće biti moj partner – uvijek će biti njen sin prije nego što bude moj muž.
Vratila sam se u svoj stan na Grbavici. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Danas često razmišljam o svemu što sam prošla i pitam se: Koliko nas još živi tuđi život jer nas je strah reći ‘dosta’? Koliko nas šuti dok nas polako nestaje?