Zašto moja kćerka ne želi brinuti o svojoj majci? Priča o raspadu jedne porodice
“Ne mogu više, tata! Ne traži od mene da se vraćam u tu kuću!” Tihanin glas je drhtao, ali pogled joj je bio tvrd kao kamen. Stajala je na pragu dnevne sobe, ruke prekrižene, oči pune suza i bijesa. Ja sam sjedio na staroj fotelji, umoran, s glavom u rukama. U kuhinji je tiho kuckala infuzija koju sam pripremao za Mirelu, moju ženu, njenu majku.
“Tihana, molim te… Majka ti je sve slabija. Ne mogu više sam. Treba nam tvoja pomoć. Samo nekoliko sati dnevno, ništa više…”
“Zašto baš ja? Gdje si bio kad sam ja tebe trebala? Gdje si bio kad je ona vikala na mene jer sam dobila četvorku iz matematike? Kad sam plakala cijelu noć jer me nije zagrlila? Sad se sjetite da sam vam kćerka!”
Nisam znao što reći. U meni se miješala krivnja i nemoć. Znao sam da smo griješili, ali zar nije svaka porodica puna pogrešaka? Zar nije ljubav ono što nas na kraju spašava?
Mirela je ležala u sobi, blijeda i tiha. Njena bolest – rak dojke koji se vratio nakon dvije godine – bio je kao crni oblak nad našom kućom u Dubravi. Prije bolesti bila je stroga, zahtjevna, često hladna prema Tihani. Ja sam radio po cijele dane u servisu za klime, dolazio kasno, umoran, a kad bih stigao, već bi sve bilo gotovo: svađe, suze, vrata koja tresnu.
Tihana je bila odlična učenica, ali nikad dovoljno dobra za Mirelu. “Zašto nisi kao Ana iz susjedstva? Ona uvijek ima petice!” govorila bi joj. Ja bih pokušao ublažiti stvari: “Ma dobro je, Mirela, pusti dijete…” Ali ona bi samo odmahnula rukom.
Sad kad je Mirela bolesna, sve te riječi vise u zraku kao neizgovorene kletve. Tihana ima 22 godine, studira psihologiju na Filozofskom fakultetu. Živi u studentskom domu na Savi i dolazi kući samo kad baš mora. Kad sam joj javio za dijagnozu, došla je, ali ostala samo sat vremena.
“Ne mogu gledati kako pati. Ne mogu joj oprostiti sve ono iz djetinjstva. Tata, ne traži od mene da budem netko tko nisam!”
Pokušao sam razgovarati s Mirelom kad je imala bolji dan. “Mirela, moraš razgovarati s Tihanom. Reci joj da ti je žao…”
Okrenula se prema zidu. “Zašto bih joj se ispričavala? Sve sam radila za njeno dobro. Djeca danas ništa ne cijene. Samo gledaju sebe!”
“Ali ona pati… Oboje patite. Zar ne vidiš?”
Nije odgovorila. Samo su joj ramena drhtala.
Jedne večeri nazvao me moj brat Zoran iz Sarajeva. “Ivane, kako ste? Čuo sam od mame da je Mirela loše…”
“Loše je, Zorane. Ne znam što da radim s Tihanom. Ne želi ni čuti za nas. Kao da smo joj stranci.”
“Znaš kako je bilo kod nas kad je tata umro… Svi smo se posvađali oko gluposti. Ali krv nije voda. Pusti je malo, možda joj treba vremena.”
Ali vremena nije bilo mnogo.
Jednog jutra Mirela je pala u kupaonici. Zvao sam hitnu, Tihana nije podigla slušalicu. Kad su doktori otišli, sjedio sam na rubu kreveta i gledao ženu koju volim kako polako nestaje pred mojim očima.
Te noći napisao sam Tihani poruku:
“Kćeri moja, znam da si povrijeđena. Znam da smo griješili. Ali ako ne dođeš sada, možda nećeš imati priliku reći zbogom. Molim te, dođi. Tata.”
Nije odgovorila.
Sutradan mi je zazvonio mobitel dok sam kupovao lijekove u ljekarni.
“Tata… dolazim večeras. Ali samo da ti kažem nešto važno.”
Srce mi je preskočilo od olakšanja i straha.
Kad je stigla, sjeli smo za kuhinjski stol. Mirela je spavala.
“Tata… Ja ne mogu biti ovdje svaki dan. Ne mogu zaboraviti sve što mi je napravila. Ali mogu ti pomoći da pronađemo nekoga tko će brinuti o njoj dok si ti na poslu. Platit ću pola troškova iz studentskog posla. Ali nemoj tražiti od mene da budem kćerka kakvu želite – ja to nisam više u stanju biti.”
Nisam znao što reći. Zagrlio sam je prvi put nakon dugo vremena.
“Znaš… možda smo te previše pritiskali da budeš savršena. Možda smo zaboravili da si samo dijete bila… Oprosti nam, Tihana.” Glas mi je zadrhtao.
Pogledala me kroz suze: “Tata… Možda jednog dana oprostim mami. Ali danas još ne mogu.” Ustala je i otišla u sobu pogledati Mirelu.
Kasnije sam čuo tih glas kroz vrata:
“Mama… Došla sam samo na kratko. Znam da si bolesna. Želim ti reći da ću ti pomoći koliko mogu – ali ne mogu zaboraviti sve što si mi rekla kad sam bila mala… Možda jednog dana hoću.” Mirela nije ništa rekla, ali su joj suze tekle niz lice.
Te noći ležao sam budan i pitao se: Jesmo li mogli drugačije? Je li moguće popraviti ono što smo godinama lomili? Ili su neke rane jednostavno preduboke?
Možda vi znate odgovor: Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ikad kasno za oprost?