Susjeda koja nikad nije imala dovoljno: Priča o granicama i hrabrosti reći ne
“Ivana, možeš li mi opet posuditi ključ od podruma? Zaboravila sam svoj, a stvarno mi treba odmah!” glas Mirele, moje susjede iz stana do, odjeknuo je hodnikom dok sam pokušavala zaključati vrata i napokon otići na posao. Već treći put ovaj tjedan. Osjetila sam kako mi se u stomaku skuplja knedla, ali sam joj, kao i uvijek, pružila ključ uz prisiljeni osmijeh.
“Naravno, samo požuri, moram na tramvaj,” promrmljala sam, a ona je već nestajala niz stepenice, ne osvrćući se.
Kad sam se doselila u ovaj stan na Trešnjevci, vjerovala sam da počinjem novo poglavlje. Nakon razvoda i povratka iz Njemačke, Zagreb mi je trebao biti utočište. Stančić je bio malen, ali moj. Prvi susret s Mirelom bio je srdačan – donijela mi je kolače i ponudila pomoć oko papirologije. “Mi ovdje držimo jedni druge,” rekla je tada. Nisam znala da to znači – ti držiš mene, a ja tebe kad mi odgovara.
S vremenom su njezine molbe postajale sve češće i zahtjevnije. “Ivana, možeš li mi pričuvati psa? Ivana, možeš li pokupiti moju djecu iz vrtića? Ivana, treba mi tvoja perilica rublja, moja opet ne radi.” U početku sam pristajala na sve. Osjećala sam se dužnom jer sam nova u zgradi, a ona je bila jedina koja me dočekala otvorenih ruku. Možda sam se bojala biti sama.
Ali kako su tjedni prolazili, shvatila sam da Mirela nikad ne pita kako sam ja. Nikad ne ponudi pomoć. Samo traži. I kad bih pokušala reći ne, njezino lice bi se smrknulo, a glas postao leden: “Pa dobro, ako ti je teško…” ili “Nisam znala da si takva osoba.” Te riječi su me proganjale.
Jedne večeri, dok sam sjedila s prijateljicom Anom u kafiću na Knežiji, ispričala sam joj što se događa. Ana je odmah prepoznala obrazac: “Ivana, ona te iskorištava! Moraš joj postaviti granice.”
“Ali što ako me svi u zgradi počnu ogovarati? Što ako ostanem sama?” pitala sam tiho.
Ana me pogledala ravno u oči: “Bolje biti sama nego dozvoliti da te netko gazi.”
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala o svemu što sam prošla – o braku u kojem sam uvijek bila ta koja popušta, o roditeljima koji su me učili da budem dobra djevojčica i ne pravim probleme. Je li moguće da cijeli život dopuštam drugima da kroje moje granice?
Sljedeće jutro Mirela je pokucala na vrata dok sam pila kavu.
“Ivana, možeš li mi uskočiti? Moram hitno do ljekarne, a Luka ima temperaturu. Samo pola sata!”
Udahnula sam duboko i prvi put skupila hrabrost: “Žao mi je, Mirela, danas ne mogu. Imam važan sastanak.”
Njezino lice se promijenilo u sekundi – iznenađenje, pa ljutnja.
“Aha… dobro. Nema veze,” rekla je hladno i otišla bez pozdrava.
Cijeli dan osjećala sam krivnju. U liftu me nije ni pogledala. Na stubištu je šaptala s drugom susjedom, Jasminom. Uvjeravala sam samu sebe da nisam loša osoba jer želim malo mira.
Ali Mirelini zahtjevi nisu prestali. Počela je slati poruke: “Vidim da imaš vremena za druge, ali za mene ne?” ili “Nadam se da znaš da ovdje ljudi pomažu jedni drugima.” Svaka poruka bila je kao udarac.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel – zvala je moja mama iz Osijeka.
“Ivana, jesi dobro? Zvučiš umorno zadnjih dana.”
Slomila sam se i ispričala joj sve.
“Dijete moje, moraš naučiti reći ne. Nisi ti ničiji sluga! Ako te netko voli samo kad mu ugađaš, to nije prijateljstvo.”
Te riječi su mi dale snagu. Sljedeći put kad me Mirela zamolila za uslugu – ovaj put da joj posudim novac – pogledala sam je u oči i rekla: “Ne mogu ti pomoći. Molim te da poštuješ moje vrijeme i prostor.”
Nastao je muk. Očekivala sam eksploziju bijesa, ali ona je samo slegnula ramenima i otišla.
Tjedni su prolazili. Mirela više nije kucala na moja vrata. Jasmina me počela pozdravljati s osmijehom – kasnije sam saznala da je i ona prošla slično s Mirelom. Polako sam gradila nova poznanstva u zgradi – ovaj put na ravnopravnim osnovama.
Naučila sam da granice nisu sebičnost nego nužnost. Da nije moja dužnost ugađati svima oko sebe. I da ponekad treba proći kroz osjećaj krivnje kako bi pronašla mir sa sobom.
Ponekad se još pitam: Zašto nam je tako teško reći ne? Zašto nas više boli tuđa ljutnja nego vlastita povrijeđenost? Možda će mi netko od vas pomoći pronaći odgovor.