Na početku sam mrzila svoju snahu: Tek kasnije sam shvatila pravu istinu

“Opet kasniš, Ana! Zar ne možeš jednom doći na vrijeme?” viknula sam iz kuhinje dok su se vrata tresnula. Miris kave se širio stanom, ali meni je gorčina bila u ustima. Moj sin Ivan samo je slegnuo ramenima, a Ana je, kao i uvijek, ušla s razbarušenom kosom i blatnjavim tenisicama. Pogledala me ispod obrva, tiho promrmljala “Dobar dan” i nestala u kupaonici.

Nisam mogla vjerovati da je to žena koju je moj sin izabrao. U mojoj glavi još su odzvanjale riječi moje sestre Mirele: “Ma pusti ga, Ljiljana, mladi su, proći će ga.” Ali meni nije prolazilo. Svaki put kad bih vidjela Anu kako sjedi za stolom, pogrbljena nad mobitelom, bez trunke šminke ili frizure, srce bi mi preskočilo od ljutnje. Sjetila bih se kako je Ivanova bivša djevojka Petra uvijek dolazila dotjerana, s kolačem u ruci i osmijehom na licu. “Zašto nisi mogao izabrati nekog poput Petre?” pitala sam ga jednom, a on mi je samo rekao: “Mama, Ana je drugačija.”

Ali meni ta različitost nije odgovarala. Počela sam primjećivati svaku sitnicu: Ana nikad nije pomagala oko ručka, ostavljala je šalicu kave na stolu, zaboravljala ugasiti svjetlo u hodniku. Jednom sam joj u prolazu dobacila: “Kod nas se ne ostavlja nered za sobom.” Pogledala me zbunjeno, kao da ne razumije što joj zamjeram. Ivan je sve više šutio, povlačio se u sobu s njom i izbjegavao razgovore sa mnom.

Jedne večeri, dok sam slagala veš, čula sam ih kako se svađaju. Ana je plakala: “Ne mogu više ovako! Tvoja mama me mrzi!” Ivan joj je tiho odgovarao: “Daj joj vremena, nije navikla na nekog poput tebe.” Osjetila sam knedlu u grlu, ali nisam mogla priznati da možda griješim.

Moja prijateljica Sanja me tješila: “Svi mi imamo svoje snaje i svi bismo htjeli da su kao naše kćeri. Ali nisu. Pusti ih da žive.” Nisam mogla. Osjećala sam da gubim sina. Počela sam ga zvati češće na posao, slati mu poruke: “Jesi li jeo? Jesi li dobro?” On bi odgovorio kratko: “Sve je ok, mama.” Ali znala sam da nije.

Jednog dana Ivan je došao kući ranije nego inače. Sjeli smo za stol i gledao me ravno u oči: “Mama, Ana je trudna.” Ostala sam bez riječi. Umjesto radosti, osjetila sam strah. Kako će ona biti majka kad ne zna ni gdje su joj ključevi od stana?

Ana se povukla još više. Počela je raditi od kuće, rijetko izlazila iz sobe. Jednog dana čula sam kako razgovara telefonom s majkom: “Ne znam što da radim… Osjećam se kao uljez ovdje.” Tada sam prvi put osjetila grižnju savjesti. Možda sam bila prestroga? Možda nisam ni pokušala upoznati Anu?

Kad se rodila mala Ema, sve se promijenilo. Ana je bila iscrpljena, ali nježna prema bebi. Ivan je bio presretan. Prvi put sam vidjela Anu kako se smije iskreno, dok ljulja Emu na rukama. Približila sam joj se nespretno: “Mogu li ti pomoći?” Pogledala me iznenađeno i klimnula glavom.

Počele smo razgovarati o sitnicama – o pelena, kašicama, uspavankama koje sam ja pjevala Ivanu kad je bio mali. Ana me jednom upitala: “Kako ste vi sve to stizali sami?” Prvi put smo se nasmijale zajedno.

Ali nije sve išlo glatko. Ivan je radio prekovremeno, Ana je bila iscrpljena i često nervozna. Jedne večeri došla je uplakana u kuhinju: “Ljiljana, bojim se da nisam dovoljno dobra mama.” Sjela sam kraj nje i prvi put stavila ruku na njeno rame: “Svi mi griješimo. I ja sam griješila. Najvažnije je da voliš svoje dijete. Sve ostalo će doći s vremenom.”

Tada mi je ispričala svoju priču – kako joj je otac rano umro, kako joj je majka radila po cijele dane i ona je sama učila kuhati i brinuti se za mlađu sestru. Nikad nije imala vremena za sebe ni za modu. “Zato možda izgledam neuredno… Ali trudim se najbolje što mogu,” rekla je tiho.

Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svih svojih predrasuda i koliko sam bila nepravedna prema Ani. Sljedećeg dana kupila sam joj cvijeće i napisala poruku: “Hvala ti što si dio naše obitelji.” Kad ju je pročitala, zaplakala je i zagrlila me.

Danas Ana i ja često pijemo kavu zajedno dok Ema spava. Pomažem joj oko djeteta i ona meni oko mobitela i interneta – smijemo se svojim slabostima. Ivan kaže da smo napokon postale prava obitelj.

Ponekad se pitam koliko nas vlastite predrasude mogu zaslijepiti i udaljiti od onih koje bismo trebali voljeti najviše? Jesam li jedina koja je skoro izgubila ono najvrijednije zbog svojih očekivanja?