Nasljedstvo koje je slomilo moju obitelj: Priča o ljubavi, pohlepi i oprostu
“Ne mogu vjerovati da si to rekao, Damire! Tvoja majka nije ni ohlađena, a ti već brojiš kvadrate!” viknula sam kroz suze, držeći se za rub stola kao da će mi on dati snagu koju sam izgubila onog trenutka kad su mi javili da je Mara umrla. Damir je stajao nasred dnevnog boravka, lice mu je bilo napeto, a oči pune nečega što nisam prepoznala – možda straha, možda pohlepe.
“Ana, nemoj sad dramiti. Svi znamo da je kuća u Mostaru vrijedna barem sto tisuća eura. I da je mama rekla da će biti pošteno podijeljeno. Samo želim ono što mi pripada!”
U tom trenutku, kroz vrata je uletjela njegova sestra Ivana, još uvijek u crnini. “Pošteno? Ti i poštenje? Gdje si bio kad je mama ležala u bolnici? Tko joj je mijenjao pelene? Tko joj je kuhao? Ja! A sad bi ti pola kuće?”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nisam znala na čiju stranu stati. Damir je moj muž, ali Ivana je bila ta koja je sve vrijeme bila uz Maru. Ja sam dolazila kad sam mogla, s posla u Zagrebu, ali Ivana je ostavila svoj život u Sarajevu i preselila se k svekrvi kad joj je dijagnosticiran rak.
“Ivana, nije vrijeme za ovo…” pokušala sam smiriti situaciju, ali ona me samo oštro pogledala.
“Ana, ti šuti! Ti si uvijek bila fina dok se dijelila torta, a sad kad se dijeli kuća, svi ste odjednom pravni stručnjaci!”
Damir je stisnuo šake. “Dosta! Mama je ostavila oporuku. Sve će biti po zakonu.”
Ali nitko nije znao što piše u toj oporuci. Mara je bila tvrdoglava žena. Nikad nije voljela pričati o novcu. Sjećam se kako mi je jednom rekla dok smo pile kavu na balkonu: “Novac ti je kao voda – kad ga imaš previše, utopiš se u njemu. Kad ga nemaš, umreš od žeđi.”
Dan kad smo otvorili oporuku bio je najtiši dan u mom životu. Svi smo sjedili za stolom kod notara u Mostaru – Damir, Ivana, ja i Marijin brat Zoran koji se pojavio niotkuda nakon pet godina šutnje.
Notar je pročitao oporuku: “Kuću u Mostaru ostavljam svojoj kćeri Ivani jer me ona njegovala do kraja života. Damiru ostavljam štednju na banci i vikendicu na Kupresu. Zoranu ništa jer ga nisam vidjela godinama.”
Damir je problijedio. “Kako to misliš – Ivani kuća? Pa ja sam sin!”
Ivana je zaplakala od olakšanja, a Zoran je samo slegnuo ramenima i izašao iz sobe.
Tada su počele prave svađe. Damir nije mogao prihvatiti odluku svoje majke. Počeo je prijetiti tužbom sestri, govorio da će tražiti reviziju oporuke, da će dokazati da ga je mama voljela više nego što piše na papiru.
Noći su postale duge i hladne. Spavali smo okrenuti leđima jedno drugome. Djeca su osjećala napetost – naš sin Luka počeo je mokriti u krevet, a kći Ema povukla se u sebe.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Damir je sjeo kraj mene.
“Ana, reci mi iskreno – misliš li da sam pohlepan?”
Pogledala sam ga i osjetila kako mi suze naviru na oči.
“Mislim da si povrijeđen. Ali mislim i da bi tvoja mama htjela da oprostiš sestri. Da ne uništiš obitelj zbog zidova i cigle.”
Nije ništa rekao. Samo je ustao i otišao van na balkon.
Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Ivana nam nije dopuštala da dolazimo u kuću u Mostaru. Damir ju je prijavljivao policiji zbog navodnog nasilnog ulaska u posjed. Zoran se pojavio s odvjetnikom i tražio svoj dio iz sentimentalnih razloga.
Moja svekrva Mara bila bi užasnuta da vidi što smo postali.
Jednog dana, dok sam vozila Luku na trening nogometa, pitao me: “Mama, hoće li tata opet pričati s tetom Ivanom? Hoćemo li opet svi zajedno na more kao prošle godine?”
Nisam imala odgovor.
Te noći sanjala sam Maru kako sjedi na balkonu i pije kavu. Pogledala me i rekla: “Ana, djeca su važnija od svega. Ne dopusti da ih novac razdvoji kao vas odrasle.”
Probudio me jecaj iz kupaonice – Damir je plakao prvi put otkako ga znam.
Ušla sam tiho i zagrlila ga.
“Ne znam više što radim… Izgubio sam majku, sad gubim sestru… A možda i tebe…”
“Nisi ništa izgubio što ne možeš vratiti ako oprostiš,” šapnula sam mu.
Sutradan smo otišli kod Ivane bez najave. Damir joj se ispričao kroz suze. Rekao joj je da mu kuća više ne znači ništa ako nema obitelji.
Ivana ga je dugo gledala pa ga zagrlila kao brata kojeg nije imala mjesecima.
Zoran se povukao iz svega kad je vidio da više nema prostora za svađu.
Godinu dana kasnije još uvijek osjećamo posljedice svega što se dogodilo. Ali barem smo zajedno.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo izgubiti mir zbog nekoliko kvadrata? Što biste vi učinili na mom mjestu?