Između Obećanja i Krvi: Obitelj na Rubu
“Ne možeš to tražiti od mene, mama!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Stajala sam nasred dnevnog boravka, između mame i brata, dok su stare zavjese titrale na propuhu. Bio je to onaj trenutak kad sam prvi put osjetila da više nisam dijete, nego pijun u nečijoj igri.
Sve je počelo kad je tata otišao. Nije bilo suza ni galame, samo tišina i miris njegove kolonjske vode koji se još danima zadržavao na vratima. Mama, Jasmina, tada je preuzela sve: račune, brigu o meni i bratu Adnanu, i – kako sam kasnije shvatila – teret neizgovorenih obećanja. “Sve će biti dobro, samo da izdržimo još ovaj mjesec”, govorila je često, ali svaki mjesec bio je sve teži.
Jednog dana, dok smo sjedili za stolom, mama je izvadila fascikl pun papira. “Djeco, moram vas nešto pitati…” počela je tiho. “Tata je ostavio dugove. Banka prijeti ovrhom. Trebam vašu pomoć. Adnane, ti radiš već dvije godine, a ti, Lejla, imaš stipendiju. Možete li mi dati nešto novca? Samo dok ne prođe ovo najgore.”
Adnan je šutio, gledao u pod. Ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu. “Ali to je moja stipendija za fakultet!” prošaptala sam. “Znam, dušo… ali nemamo izbora.” Pogledala me onim umornim očima koje su nekad bile pune života.
Tako je počelo. Svaki mjesec davali smo joj što smo mogli. Adnan je radio prekovremeno u skladištu, ja sam štedjela na svemu – kavi s prijateljicama, izletima, čak i knjigama za faks. U početku sam vjerovala da radimo pravu stvar. Ali kako su godine prolazile, mama nije prestajala tražiti.
Jedne večeri, dok sam učila za ispit iz psihologije, Adnan je pokucao na vrata moje sobe. “Lejla, možemo li razgovarati?” Sjeli smo na krevet.
“Ne mogu više ovo… Osjećam se kao bankomat. Mama stalno traži, a ništa se ne mijenja. Jesi li vidjela račune? Sve više duguje. Gdje ide sav taj novac?”
Slegnula sam ramenima. “Možda joj treba za lijekove… Znaš da ima problema sa srcem.”
“Nije to samo to! Vidio sam da šalje novac teti Azri u Mostar. I još uvijek pomaže Emi oko škole. Mi smo joj djeca, Lejla! Zar nismo mi na prvom mjestu?”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Počela sam sumnjati u sve što sam znala o mami.
Sljedećih mjeseci napetost je rasla. Adnan se sve više udaljavao; preselio se kod djevojke u Ilidžu i prestao slati novac. Ja sam ostala s mamom, osjećajući se krivom što ne mogu pomoći više.
Jednog jutra, dok sam spremala kavu, mama je sjela za stol i tiho rekla: “Adnan me više ne voli. Ostavio me samu kad mi je najteže.”
“Nije te ostavio… Samo mu je teško”, pokušala sam je utješiti.
“Ti si uvijek bila bolja kći… Nikad me nisi iznevjerila.”
Te riječi su me gušile. Nisam znala što da kažem.
Godine su prolazile. Završila sam fakultet, udala se za Vedrana i dobila sina Tarika. Preselili smo se u Zagreb zbog Vedranovog posla. Mama je ostala sama u Sarajevu. Pokušavala sam joj slati novac kad god bih mogla, ali sada sam imala svoju obitelj i svoje brige.
Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to Adnanova supruga Mirela.
“Lejla, Adnan je u bolnici… Imao je nesreću na poslu. Ne znam kome da se obratim.”
Odjurila sam u Sarajevo prvom prilikom. Kad sam stigla u bolnicu, Adnan me pogledao s tugom u očima.
“Znaš li što mi je najteže? Što smo postali stranci zbog tuđih dugova… Mama nas je razdvojila svojim strahovima i lažima.” Suze su mu klizile niz lice.
Nisam znala što da mu kažem. Osjećala sam se krivom što nisam ranije postavila granice.
Nakon što se Adnan oporavio, pokušali smo razgovarati s mamom. Sjeli smo svi za isti stol prvi put nakon mnogo godina.
“Mama, moramo razgovarati o svemu što se dogodilo”, rekla sam drhteći.
Mama je šutjela dugo, a onda tiho progovorila: “Sve sam radila za vas… Nisam znala drugačije.” Pogledala nas je kao da traži oprost.
Adnan je ustao: “Možda si mislila da nas štitiš, ali si nas povrijedila više nego što misliš.” Izašao je iz sobe bez riječi.
Ostala sam sjediti s mamom u tišini.
Danas, godinama kasnije, još uvijek osjećam posljedice tih odluka. S Vedranom često raspravljam o granicama prema našoj djeci – gdje prestaje ljubav, a počinje žrtvovanje? Kako oprostiti roditelju koji te povrijedio iz straha ili nemoći?
Ponekad se pitam: Jesmo li mi dužni nositi teret tuđih pogrešaka? Može li obitelj preživjeti kad povjerenje jednom pukne?