Rođendan bez pozivnice: Priča jedne nevidljive majke
“Ne dolazi, molim te. Nije pravi trenutak.” Glas moje kćeri, Lejle, bio je tih, ali odlučan. Stajala sam na tramvajskoj stanici na Savskoj, stežući mobitel kao da mi život ovisi o tom komadu plastike. Kiša je sipila po mom starom kaputu, a srce mi je tuklo tako glasno da sam mislila da će me prolaznici čuti. Danas joj je osamnaesti rođendan. Mojoj Lejli. A ja nisam pozvana.
“Lejla, molim te… Samo da ti ostavim poklon? Neću ulaziti, neću nikome smetati…”
“Mama, tata je rekao da nije dobro. I njegova žena… Znaš kakva je. Ne želim svađu na svoj dan. Molim te, razumiješ li?”
Razumijem li? Ne znam više što razumijem. Znam samo da sam prije osamnaest godina rodila dijete koje sada ne smijem zagrliti na njen rođendan. Da sam godinama radila dva posla – čistačica u školi i noćna smjena u pekari – samo da njoj ništa ne fali. Da sam gutala suze kad bi otišla kod oca i njegove nove žene, a vraćala se s mirisom tuđeg parfema na odjeći.
Sjedam u tramvaj i gledam kroz zamagljeno staklo. Zagreb je siv, ljudi žure pod kišobranima, a ja se osjećam kao duh. Sjećam se dana kad sam ostala sama – kad me Adnan ostavio zbog druge žene, kad su moji roditelji rekli da sam sama kriva što sam “izabrala pogrešnog čovjeka”. Sjećam se kako su me susjedi gledali ispod oka dok sam gurala kolica po kvartu, kao da sam zarazna.
“Jesi li dobro?” pita me starija gospođa dok izlazim iz tramvaja.
“Jesam, hvala vam,” lažem i pokušavam se nasmiješiti.
Odlazim do Lejline zgrade. Stojim ispod prozora i gledam svjetla. Čujem smijeh, glazbu, slavlje. U rukama mi je poklon – knjiga koju je željela i pismo koje sam pisala cijelu noć. U pismu joj govorim koliko je volim, koliko mi nedostaje, koliko mi znači svaki njen osmijeh. Ali neću joj ga dati danas.
Sjedam na klupu ispred ulaza i gledam kako dolaze gosti – mladići u košuljama, djevojke s balonima, Adnan s novom ženom i njihovom djecom. Nitko me ne primjećuje. Nitko ne pita gdje je Lejlina majka.
Sjećanja naviru: prvi dan škole kad sam joj plela pletenice; noći kad je imala temperaturu pa sam bdjela uz njen krevet; dan kad je prvi put rekla “volim te, mama”. Sve to sada izgleda kao tuđi život.
Mobitel mi vibrira. Poruka od Lejle: “Znam da si tu. Molim te, idi kući. Volim te, ali danas ne mogu…”
Gledam poruku i suze mi klize niz lice. Ljubav nije uvijek dovoljna, zar ne? Možeš voljeti najviše na svijetu, ali to ne znači da ćeš biti dio nečijeg života onako kako želiš.
Vraćam se kući praznih ruku. Stan miriše na kavu i ustajali kruh. Na stolu stoji Lejlina slika iz djetinjstva – ona s osmijehom do ušiju i ja iza nje, ruke oko ramena. Gledam tu sliku i pitam se gdje smo pogriješile.
Kasno navečer zvoni mobitel. Zora, moja sestra iz Mostara, šalje poruku: “Ne daj da te slome. Zna Lejla tko si joj ti. Samo joj treba vremena.” Ali koliko vremena? Koliko još rođendana ću provesti sama?
Sutradan na poslu kolegica Ivana pita: “Jesi li slavila s Lejlom?”
“Nisam,” odgovaram kratko.
“Ma znaš kakva su djeca danas… Sve im je neugodno pred društvom. Proći će to.”
Ali nije samo neugoda. To je nešto dublje – rana koja ne zarasta jer svaki put kad pomislim da smo blizu, netko me podsjeti da nisam dobrodošla.
Navečer sjedim na balkonu i gledam svjetla grada. Razmišljam o svim samohranim majkama koje poznajem – o Sanji koja radi u Konzumu pa nema vremena za sina; o Amiri iz Sarajeva koja se bori s bivšim mužem oko alimentacije; o Marini koja živi s troje djece u podstanarskom stanu jer joj roditelji ne žele pomoći.
Mi smo nevidljive vojske žena koje nose svijet na leđima, a nitko nas ne vidi dok ne zatreba netko tko će očistiti, skuhati ili utješiti.
Ponekad poželim otići daleko – negdje gdje me nitko ne zna, gdje mogu biti samo Jasmina, a ne “ona što ju je muž ostavio” ili “ona što joj kći više ne dolazi”.
Ali onda se sjetim Lejle i svega što smo prošle zajedno. Sjetim se njenih poruka kad joj treba savjet ili kad ima loš dan u školi. Znam da me voli, ali znam i da je razapeta između dva svijeta – između mene i oca, između prošlosti i sadašnjosti.
Možda ljubav nije uvijek dovoljna da premosti sve rane i nesporazume. Možda ponekad moramo pustiti one koje volimo da pronađu svoj put – čak i ako to znači da nas ostave po strani.
Ali pitam vas: koliko dugo jedna majka može čekati? I što ostaje kad više nema mjesta ni za ljubav ni za oprost?