Posljednje ljeto pod starim orahom: Zapis iz srca moje obitelji
“Lejla, hajde, odluči više! Ne možemo vječno čekati!” – brat Edin je nervozno lupio šakom o stol, a ja sam osjećala kako mi srce udara u grlu. U toj staroj kuhinji, pod žutim svjetlom lampe koja je titrala kao da i sama osjeća našu napetost, sjedili smo svi: mama Azra, sestra Mirela, Edin i ja. Vanjski svijet bio je tih, samo je vjetar šuštao kroz lišće starog oraha ispred kuće.
“Nije to samo kuća, Edine…” – prošaptala sam, ali on me prekinuo.
“Znam ja što je to! Ali ti ne znaš koliko nam treba taj novac! Ti živiš u Zagrebu, imaš muža, sad još i dijete na putu. Mi ostajemo ovdje!”
Mirela je šutjela, gledala u svoje ruke. Mama je tiho plakala. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam ih pustila. Nisam mogla. Nisam smjela.
Otac je umro prije tri mjeseca. Srce ga je izdalo dok je zalijevao vrt. Pronašla ga je mama, a ja sam stigla tek sutradan iz Zagreba. Nikad neću zaboraviti miris zemlje na njegovim rukama kad sam ga posljednji put dotaknula. Od tada, sve je bilo kao u magli – sprovod, ljudi koji dolaze i odlaze, prazna stolica za stolom.
Sada smo morali odlučiti što ćemo s kućom. Kuća je bila stara, ali čvrsta – zidovi puni naših uspomena: prvi koraci, svađe zbog ocjena, miris mamine pite od jabuka, tatin smijeh dok nas nosi na ramenima. Ali Edin nije mogao više – posao mu je propao, dugovi su se gomilali. Mirela je radila u školi za malu plaću. Ja sam bila ta koja je otišla – studij, posao, muž Hrvoje iz Osijeka. Sad sam bila trudna i sve češće se pitala gdje zapravo pripadam.
“Lejla, molim te…” – mama je tiho rekla. “Tata bi htio da ostanemo zajedno.”
Ali kako ostati zajedno kad nas život razdvaja? Kako zaboraviti sve one sitne rane koje smo nanosili jedni drugima godinama? Sjećam se kad sam odlazila na fakultet – tata me grlio najjače, ali mama nije progovorila ni riječ dva dana. Edin mi nikad nije oprostio što sam otišla. Mirela je uvijek bila između nas.
Te noći nisam spavala. Hrvoje mi je slao poruke: “Jesi li dobro? Misliš li da možeš to izdržati?” Nisam znala odgovoriti. Ispod prozora čula sam šum oraha i sjetila se kako smo kao djeca skupljali orahe i skrivali ih po džepovima.
Sljedećeg jutra otišla sam do vrta. Mama je već bila tamo, kopala zemlju oko ruža koje je tata posadio prije deset godina.
“Mama…”
“Znam što ćeš reći,” prekinula me. “Ali znaš li ti koliko boli kad gledaš kako sve nestaje? Kako se sve što si gradio raspada pred očima?”
Sjele smo na klupu ispod oraha. Gledala sam njene ruke – ispucale, jake, ali sada drhtave.
“Mama, ja… trudna sam.”
Pogledala me iznenađeno, a onda su joj oči zasjale suzama.
“Dijete moje… to je novi početak. Možda nam treba novi početak.”
Ali kako početi ispočetka kad te prošlost vuče za rukav?
Tih dana dolazili su susjedi – nudili pomoć, donosili kolače, pričali priče o tati koje nikad nisam čula. Svi su govorili: “Nemojte prodavati kuću! To je vaša djedovina!” Ali nitko nije znao koliko boli kad nemaš za režije, kad Edin ne može platiti lijekove za sina Amara.
Jedne večeri Edin i ja ostali smo sami u dvorištu.
“Lejla… Znaš li ti koliko mi znači ova kuća? Ali znaš li koliko me boli kad gledam mamu kako stari ovdje sama? Kad gledam Mirelu kako se muči? Ja ne mogu više…”
Zagrlila sam ga prvi put nakon mnogo godina.
“I meni znači… Ali možda tata ne bi htio da se zbog ove kuće mrzimo.”
Te riječi su visile u zraku kao težak oblak.
Sljedećih dana razgovarali smo satima – plakali, svađali se, mirili. Mama je predložila da prodamo pola zemlje pa da barem nešto ostane nama za uspomenu. Mirela je šutjela dok nije jednog dana rekla:
“Možda nam treba manje prošlosti a više budućnosti.”
Na kraju smo odlučili – prodali smo kuću jednom mladom bračnom paru iz Zenice. Orah smo zamolili da ne sijeku; obećali su da će ga čuvati.
Na dan iseljenja stajala sam ispred kuće s mamom i gledala kako sunce zalazi iza brda.
“Oprosti mi što nisam uvijek bila tu,” šapnula sam joj.
“Oprosti ti meni što nisam znala pustiti te da odeš,” odgovorila je.
U autu prema Zagrebu gledala sam kroz prozor i osjećala kako mi dijete pod srcem lagano udara nogicom. Znala sam da nosim dio tog doma sa sobom gdje god išla.
Ponekad se pitam: Je li moguće istovremeno žaliti za prošlošću i radovati se budućnosti? Možemo li ikada stvarno oprostiti sebi što nismo mogli spasiti sve što volimo?