Ljeto koje nikad nije došlo: Kako su kredit i obitelj uništili moje snove

— Opet si pušio u stanu, zar ne, Dario? — viknula sam čim sam zakoračila preko praga. Miris dima cigareta bio je toliko jak da me zaboljela glava. Naša nova, bijela sofa već je imala žute fleke, a tek smo prošli mjesec završili renovaciju. Dario je sjedio za stolom, gledao kroz prozor i šutio. Nije ni trepnuo kad sam zalupila torbom o pod.

— Nisam ja, možda je tvoja sestra bila — promrmljao je, ne skidajući pogled s ulice. Osjetila sam kako mi se srce steže. Moja sestra? Ona koja dolazi jednom mjesečno i uvijek nosi vlastite cigarete van na balkon? Nisam imala snage za još jednu laž.

Ovo je trebalo biti naše ljeto. Prvo ljeto nakon što smo napokon uselili u svoj stan u Sarajevu, nakon godina podstanarstva i beskrajnih razgovora o kreditima, kamatama i ratama. Sanjala sam o moru, o Makarskoj gdje sam kao dijete provodila ljeta s roditeljima. Sanjala sam o miru, o večerima bez svađa i stresova. Umjesto toga, svakodnevica mi se pretvorila u borbu za svaki trenutak mira.

Kredit nas je progutao. Svaki mjesec, čim bih dobila plaću iz škole, pola bi otišlo na ratu. Dario je radio u građevini, ali posla je bilo sve manje. Kad bi došao kući, bio bi nervozan, šutljiv ili bi vikao na mene zbog sitnica. — Što si opet kupila te skupe jogurte? — pitao bi dok bi vadio namirnice iz vrećice. — Zar ne vidiš da nemamo za režije?

Moja majka, Jasna, stalno je ponavljala: — Dijete, nisi ti trebala uzimati toliki kredit. Mogla si još malo pričekati, možda bi ti otac pomogao da kupite nešto manje. Ali ja sam htjela dom. Htjela sam mjesto gdje ću biti svoja, gdje ću moći pozvati prijatelje na kavu bez da se ispričavam zbog tuđih stvari po stanu.

Jednog dana, dok sam spremala ručak, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Ivana.

— Ej, Ana, možeš li mi posuditi 200 maraka do kraja mjeseca? Znaš da mi kasni plaća… —

Zastala sam s nožem iznad luka. — Ivana, znaš da jedva spajamo kraj s krajem. Kredit nas guši… —

— Ma znam, ali ti si uvijek bila odgovorna sestra. Znaš da ću ti vratiti čim legne plaća — preklinjala je.

Nisam imala srca reći ne. Poslala sam joj novac koji sam štedjela za more. Dario je to saznao kad je vidio stanje na računu.

— Jesi ti normalna? Zar ne vidiš da nam fali za ratu? — vikao je toliko glasno da su susjedi lupali po radijatoru.

— To je moja sestra! Da ti tvoj brat traži pomoć, dala bih i njemu! — branila sam se kroz suze.

— Moj brat ne traži ništa jer zna kakva je situacija! — odbrusio je i zalupio vratima spavaće sobe.

Tog dana sam prvi put ozbiljno pomislila da možda nismo trebali ni uzimati taj stan. Da možda ljubav nije dovoljna kad te svakodnevica melje do kosti.

Dani su prolazili u tišini ili svađama. Ljeto se bližilo, a ja sam svaki dan gledala slike mora na internetu. Prijateljica Mirela me zvala:

— Ana, idemo na vikend u Neum! Možeš s nama, platit ćemo ti smještaj! Samo dođi!

Lagano sam joj slagala da imam previše posla u školi. Nisam imala snage priznati koliko me sram što ne mogu sebi priuštiti ni tri dana odmora.

Jedne večeri sjela sam na balkon s čašom vina koje mi je ostalo od prošlog rođendana. Dario je bio kod prijatelja na utakmici. Gledala sam svjetla grada i pitala se gdje su nestali moji snovi. Sjetila sam se kako smo kao djeca trčali po dvorištu kod bake u Mostaru, kako smo vjerovali da će sve biti moguće kad odrastemo.

Sljedeće jutro probudila me poruka od Ivane: “Hvala ti što si uvijek tu za mene. Vratit ću ti čim mogu.” Nisam joj odgovorila odmah. Osjećala sam se prazno.

Dario se vratio kasno te noći i legao bez riječi kraj mene. Osjetila sam miris piva i dima na njegovoj koži. Okrenula sam mu leđa.

Tjedan dana kasnije stiglo je pismo iz banke: “Opomena pred ovrhu”. Sjedili smo za stolom i gledali papir kao da će nestati ako dovoljno dugo šutimo.

— Što ćemo sad? — pitala sam tiho.

Dario je samo slegnuo ramenima.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo žrtvovali za taj stan: mladost, ljubav, prijateljstva… Čak i vlastite snove o odmoru na moru.

Nekoliko dana kasnije nazvala me mama:

— Ana, dođi kući na vikend. Tata te nije vidio mjesecima.

Otišla sam sama. Sjela sam s roditeljima u kuhinji i prvi put priznala koliko mi je teško.

— Znaš, dijete — rekla mi je mama — život nije ono što sanjamo kad smo mladi. Ali nije ni ovo što sada živiš jedini put. Možda trebaš razmisliti što ti je stvarno važno.

Vratila sam se u stan s osjećajem olakšanja ali i straha. Te večeri sjeli smo Dario i ja zajedno na balkon prvi put nakon dugo vremena.

— Ana… Žao mi je zbog svega — rekao je tiho.

— I meni… Ali ne znam više kako dalje — odgovorila sam iskreno.

Zagrlili smo se kao dvoje stranaca koji su nekad dijelili isti san.

Ljeto je prošlo bez mora, bez odmora, ali s mnogo suza i pitanja bez odgovora.

Ponekad se pitam: Je li vrijedilo žrtvovati sve zbog kredita i tuđih očekivanja? Jesmo li mogli drugačije? Možda vi znate odgovor bolje od mene.