Moj sin je razorio našu obitelj – hoću li mu ikada moći oprostiti?

“Ne mogu vjerovati da si to napravio, Ivane! Kako si mogao ostaviti Lejlu i djecu?” vrištala sam kroz suze, držeći se za kuhinjski stol kao da će mi on dati snagu da ne padnem. Ivan je stajao nasuprot mene, pogleda spuštenog u pod, šutke, kao da ga se sve ovo ne tiče. U tom trenutku, prije pet godina, moj svijet se srušio.

Nikada nisam zamišljala da će se ovako nešto dogoditi mojoj obitelji. Moj sin Ivan bio je uvijek miran, odgovoran dečko, uzoran student, kasnije vrijedan radnik. Kad je upoznao Lejlu, činilo mi se da je napokon pronašao sreću. Lejla je bila topla, dobra djevojka iz Zenice, uvijek nasmijana i spremna pomoći. Njihovo vjenčanje bilo je skromno, ali puno ljubavi. Kad su stigli blizanci, Sara i Luka, osjećala sam se kao najsretnija baka na svijetu.

Ali onda je došla ona – Tamara. Kolegica s posla, uvijek dotjerana, samouvjerena, s onim pogledom koji ne ostavlja mjesta sumnji što želi. Ivan je počeo kasniti s posla, postao je nervozan, zatvoren. Lejla mi je šaptala kroz suze: “Ne prepoznajem ga više, teta Marija…” Nisam joj znala što reći. U meni se rađao strah.

Jednog dana Ivan je došao kući i rekao: “Mama, odlazim. Volim drugu ženu.” Lejla je sjedila na kauču, držeći blizance u naručju. Njene oči bile su crvene od plača. Sara i Luka su plakali zajedno s njom. Taj prizor me proganja do danas.

Nakon toga ništa više nije bilo isto. Ivan se preselio kod Tamare. Lejla je ostala sama s djecom u našem stanu u Novom Zagrebu. Pomagala sam joj koliko sam mogla – čuvala blizance dok je radila, kuhala ručak, tješila je kad bi navečer slomljena sjela za stol i pitala me: “Zašto ja? Što sam pogriješila?” Nisam imala odgovor.

Ivan me zvao rijetko. Kad bi došao po djecu vikendom, sve bi bilo napeto. Sara i Luka nisu razumjeli zašto tata više ne živi s njima. Jednom sam čula Saru kako pita Ivana: “Tata, voliš li ti još mamu?” Ivan nije znao što reći. Samo ju je zagrlio i rekao: “Volim vas najviše na svijetu.” Ali ja sam znala da to nije istina – barem ne više na isti način.

Tamara je pokušavala biti ljubazna prema meni kad bih ih srela na ulici ili kad bi došla po djecu. “Gospođo Marija, hoćete li na kavu?” pitala bi me s osmijehom koji mi se činio lažnim. Nikad nisam pristala. U meni je gorjela ljutnja – kako može biti tako hladna prema Lejli? Kako može mirno gledati kako moja obitelj pati?

Moja sestra Ana govorila mi je: “Marija, moraš oprostiti Ivanu. On je tvoj sin.” Ali kako oprostiti izdaju? Kako oprostiti kad vidiš svoju snahu kako vene pred tvojim očima, a unuke kako rastu bez oca u kući? Ponekad sam se osjećala kao da sam ja izdala Ivana jer ga ne mogu prihvatiti s novom ženom. Ali svaki put kad bih pokušala razgovarati s njim o tome, završilo bi svađom.

“Mama, zar ti nije važno da sam ja sretan?” pitao me jednom Ivan dok smo sjedili u parku dok su djeca trčkarala oko nas.

“A jesi li ti ikada pitao Lejlu što nju čini sretnom? Jesi li mislio na djecu?” odgovorila sam mu oštro.

Ivan je šutio. Znam da ga boli što ga ne mogu podržati, ali ne mogu protiv sebe. Svaki put kad vidim Tamaru kako vodi Saru za ruku ili kad čujem Luku kako govori “tata”, srce mi se slama.

Lejla se polako oporavlja. Pronašla je novi posao u školi, ima nekoliko prijateljica koje joj pomažu. Ali još uvijek nosi tugu u očima. Djeca rastu brzo – Sara voli crtati, Luka igra nogomet u lokalnom klubu. Ja sam tu za njih koliko god mogu, ali osjećam da im nedostaje ono što im nitko ne može nadomjestiti – potpuna obitelj.

Ponekad noću sjedim sama u kuhinji i pitam se: jesam li ja kriva što nisam bolje odgojila sina? Jesam li trebala više razgovarati s njim o životu, o odgovornosti? Ili je jednostavno život takav – nepredvidiv i okrutan?

Prijateljice mi kažu da moram pustiti prošlost i prihvatiti stvarnost. Ali kako? Kako zaboraviti sve one godine sreće koje su nestale preko noći? Kako gledati sina u oči i ne osjećati gorčinu?

Nedavno me Ivan zamolio da dođem na rođendan kod Tamare – slavili su njen trideseti rođendan zajedno s djecom. Odbila sam. Nisam spremna sjesti za isti stol s njom dok god znam koliko boli je nanijela mojoj obitelji.

Možda griješim. Možda sam ja ta koja ne zna oprostiti. Ali svaki put kad pogledam Lejlu ili zagrlim Saru i Luku, znam da bih opet izabrala njihovu stranu.

Ponekad se pitam: hoću li ikada moći oprostiti svom sinu? Ili ću zauvijek ostati zarobljena između ljubavi prema njemu i suosjećanja prema onima koje je povrijedio? Što vi mislite – može li majka ikada potpuno oprostiti ovakvu izdaju?