Strah za budućnost mog sina: Muževljevo nasleđe i porodične spletke
“Ne možeš vjerovati ni rođenoj sestri kad je novac u pitanju, Alma!” grmio je moj brat Edin dok je lupao šakom o stol. U tom trenutku, dok su se tanjiri tresli, a moj sin Filip stisnuo moju ruku ispod stola, shvatila sam da je sve što sam mislila o porodici – laž.
Moj muž Ivan poginuo je prošle zime na magistrali kod Jablanice. Bio je to običan dan, obična vožnja, a onda – telefon zvoni, glas hladan, nepoznat: “Gospođo, vaš muž je imao nesreću…” Sve se srušilo. Ostala sam sama s Filipom, dječakom od devet godina, i prazninom koja se širila kroz svaki kutak stana u Mostaru.
Nisam ni znala da Ivan ima toliku ušteđevinu. Nikad nije pričao o novcu. Kad su mi iz banke javili da sam nasljednica 350 tisuća eura, prvo sam pomislila: “Sad ću moći sinu pružiti sve što mu treba.” Ali nisam znala da će taj novac biti prokletstvo.
Prvih mjesec dana nakon sahrane, svi su bili uz mene – mama Ružica kuhala mi je supu, sestra Sanja dolazila svako jutro da me izvuče iz kreveta. Edin mi je pomagao oko papirologije. Ali čim su saznali za nasljedstvo, pogled im se promijenio. Počeli su dolaziti s prijedlozima: “Alma, znaš da bi bilo dobro da uložiš u našu firmu…”, “Mogla bi kupiti stan Sanji, ona se muči s kreditom…”, “Mama bi voljela da joj obnoviš kuću u Konjicu…”
Jedne večeri, dok sam Filipu čitala bajku, Sanja je upala u stan bez kucanja. “Alma, znaš li ti koliko si sebična? Svi smo mi izgubili Ivana! A ti sjediš na tom novcu kao da si ga ti zaradila!” Suze su joj tekle niz lice, ali u očima nije bilo tuge – samo bijes i zavist.
Počela sam se povlačiti. Nisam više išla na kave s prijateljicama jer su i one počele šaputati iza leđa. “Alma se obogatila preko noći…” Čak me i susjeda Mara pitala: “A kad ćeš renovirati balkon? Svi čekamo da tvoj stan zablista!”
Najgore je bilo kad sam pronašla anonimno pismo u sandučiću: “Pazi kome vjeruješ. Nisi ti jedina koja ima pravo na taj novac.” Ruke su mi drhtale dok sam ga čitala. Filip me gledao velikim očima i pitao: “Mama, zašto plačeš?” Nisam imala snage reći mu istinu.
Edin je postajao sve agresivniji. Jednom je došao pijan i vikao na mene pred Filipom: “Ti si kriva što je Ivan mrtav! Da si ga pustila da ide u Njemačku raditi, sad bi bio živ!” Filip se sakrio iza kauča. Te noći nisam spavala – sjedila sam uz njegov krevet i gledala ga kako diše.
Počela sam se bojati za nas. Zaključavala sam vrata dvaput, provjeravala prozore prije spavanja. Jednom sam zatekla Edina kako stoji ispred zgrade i puši. Kad me vidio, samo je rekao: “Nećeš dugo sama uživati u tom luksuzu.”
Pokušala sam razgovarati s mamom. Sjela sam za kuhinjski stol dok je ona mijesila tijesto za pitu.
“Mama, bojiš li se za mene?”
Pogledala me preko naočala: “Svi smo mi prošli kroz teškoće, Alma. Ali porodica je porodica. Ne možeš ih samo tako otjerati.”
“Ali oni me mrze zbog novca!”
Slegnula je ramenima: “Novac dođe i prođe. Krv ostaje.”
Te riječi su me zaboljele više od svih prijetnji.
Filip je počeo imati noćne more. Jedne noći probudio se vrišteći: “Mama, nemoj me ostaviti! Tata je otišao, nemoj i ti!” Zagrlila sam ga čvrsto i obećala: “Nikad te neću ostaviti, sine.” Ali nisam bila sigurna mogu li održati to obećanje.
Odlazila sam kod psihologa. Pitala sam ga: “Je li normalno što mrzim vlastitu sestru? Što želim pobjeći od svih?” On mi je rekao: “Vi ste u ratu za svoje dijete i svoj mir. To nije mržnja – to je instinkt preživljavanja.”
Jednog dana Sanja me nazvala: “Ako ne podijeliš novac, reći ću Filipu istinu o Ivanu!” Nisam znala na što misli. Kasnije sam saznala – Ivan je imao kratku aferu prije nekoliko godina. Sanja je to znala i prijetila mi time.
Počela sam gubiti tlo pod nogama. Nisam više vjerovala nikome. Filip je bio jedina svjetlost u mom životu.
Onda su počele stizati poruke na mobitel: “Znaš li gdje ti dijete ide poslije škole?” Policija nije mogla ništa – anonimne prijetnje nisu dovoljne za istragu.
Jedne večeri Filip nije došao kući iz škole na vrijeme. Srce mi je stalo. Trčala sam ulicama Mostara, zvala ga, plakala pred prolaznicima. Našla sam ga kod prijatelja Adnana – igrao je igrice i smijao se kao da ništa nije bilo.
Te noći odlučila sam: prodajem stan, selim se s Filipom u Zagreb kod tetke Mirele. Neka misle što hoće – moj sin mi je važniji od svega.
Kad sam to rekla mami, samo je šutjela. Edin mi nije oprostio – zadnji put kad smo se vidjeli rekao mi je: “Nisi više moja sestra.” Sanja mi šalje poruke mržnje svaki dan.
Ali ja dišem lakše. Filip opet spava mirno.
I sad, dok sjedim na balkonu zagrebačkog stana i gledam sina kako crta sunce na papiru, pitam se: Je li vrijedilo izgubiti porodicu zbog sigurnosti svog djeteta? Jesam li ja sebična ili samo majka koja štiti ono što joj je najvažnije?
Što biste vi učinili na mom mjestu?