Izabrao je posao umjesto mene: Priča o izgubljenoj bliskosti
“Opet kasniš, Dario!” moj glas je zadrhtao dok sam gledala u hladnu juhu na stolu. Sat je otkucavao devet navečer, a on je još jednom zaboravio na naš dogovoreni zajednički ručak. U stanu na Trešnjevci, gdje su zidovi već navikli na tišinu, osjećala sam kako mi srce puca po tisućiti put.
Vrata su se napokon otvorila. Dario je ušao s mobitelom na uhu, mrzovoljno kimnuo glavom i prošao kraj mene kao da sam komad namještaja. “Ma, šefe, završit ću izvještaj do ponoći… Da, naravno…”
“Dario! Možeš li me barem pogledati kad uđeš?” povikala sam, ali on je samo podignuo ruku i nastavio razgovor. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njim. Ne više.
Kad je napokon spustio mobitel, sjeo je za stol i počeo jesti bez riječi. “Znaš li ti uopće koji je danas dan?” upitala sam tiho.
Podigao je obrve, zbunjen. “Srijeda?”
“Naša godišnjica, Dario. Pet godina braka. Pet godina!”
Zastao je s vilicom na pola puta do usta. “Ivana, stvarno mi je žao, ali znaš kakav mi je tempo na poslu… Šef mi visi za vratom, projekti kasne…”
“Uvijek šef! Uvijek projekti! A ja? Jesam li ja ikad tvoj prioritet?”
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i nastavio jesti. U tom trenutku, osjećala sam se kao duh u vlastitom domu.
Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam budna, slušajući kako tipka po laptopu u dnevnoj sobi. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na Jarunu, kad je bio nasmijan i pun života. Gdje je nestao taj čovjek?
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Dario je dolazio sve kasnije, a kad bi bio kod kuće, bio je odsutan. Počela sam sumnjati – ne u njegovu vjernost, nego u njegovu ljubav prema meni. Jesmo li postali samo cimeri?
Jedne subote odlučila sam otići kod mame na ručak u Dubravu. Sjela sam za stol s njom i sestrom Anom, koja je uvijek imala savjet za sve.
“Ivana, ne možeš mu stalno popuštati,” rekla je Ana dok je rezala kruh. “Moraš mu reći što osjećaš.”
Mama je samo uzdahnula: “Muškarci su ti takvi, kćeri. Moj pokojni otac tvojeg oca nikad nije bio doma… Ali ja sam šutjela i trpjela.”
“Ali ja ne želim šutjeti! Ne želim biti nevidljiva!” izletjelo mi je.
Ana me pogledala ozbiljno: “Onda mu to reci jasno. Ili odluči što želiš od života.”
Vratila sam se kući s knedlom u grlu. Dario me dočekao s istim umornim pogledom.
“Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
“Može li sutra? Sad stvarno moram završiti prezentaciju…”
“Ne može sutra! Uvijek odgađaš! Ja više ne mogu ovako! Osjećam se kao da živim s potpunim strancem!”
Napokon me pogledao. “Ivana, što želiš od mene? Da dam otkaz? Da ostanemo bez novca? Znaš da kredit za stan ne plaća sam sebe!”
“Ne tražim da daš otkaz! Samo želim da me ponekad pogledaš kao ženu, a ne kao još jednu obavezu na popisu!”
Tišina. Samo zvuk tramvaja kroz prozor.
Te večeri sam prvi put ozbiljno razmišljala o razvodu. Nisam imala kome reći – prijateljice su bile zauzete vlastitim problemima, a obitelj bi me samo osuđivala.
Počela sam sve češće izlaziti sama – šetnje Maksimirom, kave s kolegicom Lejlom iz ureda. Lejla me jednom pitala: “Zašto ne odeš na neko putovanje sama? Možda ti treba malo prostora od svega.”
Ideja mi se svidjela. Prijavila sam se na vikend radionicu joge na Plitvicama. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir dok sam gledala slapove i slušala vlastite misli.
Kad sam se vratila kući, Dario me dočekao s pitanjem: “Gdje si bila? Zabrinuo sam se.”
“Našla sam vremena za sebe,” odgovorila sam mirno.
Gledao me kao da me prvi put vidi.
Sljedećih tjedana počela sam postavljati granice – više nisam čekala da dođe kući za večeru, upisala sam tečaj slikanja i počela pisati dnevnik.
Dario je pokušavao popraviti stvari – donio bi cvijeće ili predložio zajednički izlazak, ali ja više nisam bila ona ista Ivana koja ga je čekala s toplom večerom i suzama u očima.
Jedne večeri sjeli smo zajedno na balkon.
“Ivana, bojim se da te gubim,” rekao je tiho.
“Možda si me već izgubio onog dana kad si izabrao posao umjesto mene,” odgovorila sam iskreno.
Dugo smo šutjeli.
Ne znam što će biti s nama. Možda ćemo pronaći put jedno do drugoga, a možda ćemo svatko krenuti svojim putem. Ali znam jedno – više nikada neću dopustiti da budem nečiji zadnji izbor.
Pitam vas – koliko puta ste vi bili nečiji zadnji izbor? I gdje povlačite crtu između ljubavi i vlastitog dostojanstva?