Kad se ljubav lomi između generacija: Priča o Ani, njenom sinu i snahi
“Ivan, nisi valjda opet ostavio Ninu samu s malim?” viknula sam iz kuhinje dok je lupao vratima. Osjetila sam težinu u njegovom koraku, onu istu koju sam osjećala kad je kao dječak dolazio kući s jedinicom iz matematike. Sada je bio odrasli čovjek, ali u očima mu je gorjela ista nesigurnost.
“Mama, moram ti nešto reći,” promrmljao je, spuštajući pogled na pod. “Nisam još podnio zahtjev za razvod. Ali… uskoro ću.”
Srce mi je preskočilo. Nisam znala što da kažem. Sjećam se kad mi je prvi put doveo Ninu. Nisam mogla sakriti razočaranje – žena s djetetom iz prvog braka, razvedena, a moj Ivan, moj ponos, mogao je imati ‘bolje’. Tako sam tada mislila. Danas me sram tih misli.
“Zašto?” upitala sam tiho, pokušavajući prikriti drhtaj u glasu. “Zar ne možeš još pokušati? Zbog malog Leona… i Nine?”
Ivan je sjeo za stol, lice mu je bilo umorno, oči crvene. “Mama, ne ide. Pokušali smo sve. Nina… ona je dobra žena, ali stalno osjećam da nisam dio njezinog života. Leon me voli, ali nije isto kao da je moj sin. I stalno se svađamo oko sitnica – tko će platiti režije, tko će pokupiti Leona iz vrtića, tko će kod tvojih na ručak… Umoran sam.”
Sjedila sam nasuprot njega i gledala ga kao da ga prvi put vidim. Moj sin, koji je uvijek bio nasmijan, sada je bio slomljen čovjek. Sjetila sam se kako sam prije dvije godine odbijala Ninu pozvati na Božićni ručak jer “nije još prava obitelj”. Sjetila sam se kako sam joj zamjerala što radi prekovremeno i što ne kuha Ivanu svaki dan kao što sam ja kuhala njegovom ocu.
Ali Nina… Nina je bila dobra. Vidjela sam to kad je Leon prvi put pao s bicikla i ona ga je nježno tješila, kad je Ivanu spremala sendviče za posao i ostavljala mu poruke u torbi. Vidjela sam to kad mi je donijela lijekove kad sam imala gripu i ostala sa mnom cijelu noć.
“Ivane,” rekla sam oprezno, “jesi li siguran da si dao sve od sebe? Znaš li koliko bi tebi bilo teško da si ti na njenom mjestu? Da si ti taj koji ulazi u tuđu obitelj?”
Ivan je šutio. U tom trenutku zazvonio je mobitel. Nina.
“Javi se,” rekla sam mu tiho.
Slušala sam kako razgovara s njom, glas mu je bio napet, ali i nježan. “Da, doći ću po Leona… Ne, neću kasniti… Da, znam da ima temperaturu… Dobro, vidimo se.”
Kad je spustio slušalicu, pogledao me očima punim suza. “Mama, ne znam više što da radim. Osjećam se kao da stalno biram između vas dvije. Ti želiš da budem sretan, ali ne možeš prihvatiti Ninu do kraja. Ona želi da budem uz nju, ali stalno osjeća tvoju hladnoću. A Leon… on samo želi da ga netko voli.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o mom mužu Josipu koji je umro prije pet godina i o tome kako sam tada mislila da više nikad neću biti sretna. O tome kako sam Ivana odgajala sama i kako sam ga uvijek učila da bude pošten i dobar čovjek. A sada… sada sam ja ta koja ga vuče prema dnu svojim predrasudama.
Sljedećeg dana odlučila sam otići kod Nine. Srce mi je tuklo dok sam kucala na vrata njihovog stana u Novom Zagrebu.
Nina mi je otvorila vrata s Leonovom igračkom u ruci i iznenađenjem u očima.
“Ana? Je li sve u redu?”
“Mogu li ući?” upitala sam tiho.
Sjela sam za kuhinjski stol dok je Nina kuhala čaj. Gledala sam oko sebe – zidovi su bili ukrašeni crtežima koje je Leon donosio iz vrtića, na frižideru su bile slike s mora i Ivanov osmijeh na svakoj od njih.
“Nina… želim ti nešto reći,” počela sam drhtavim glasom. “Znam da nisam bila fer prema tebi. Znam da si osjećala moju hladnoću i prezir. Ali… vidim koliko voliš Ivana i Leona. I vidim koliko se trudiš. Žao mi je što ti nisam dala priliku ranije.”
Nina me gledala u nevjerici, oči su joj zasuzile.
“Ana… hvala ti,” šapnula je. “Znam da nije lako prihvatiti nekoga tko dolazi s prošlošću. Ali ja volim Ivana i želim da budemo obitelj. Samo… ponekad imam osjećaj da se borim protiv vjetrenjača.”
U tom trenutku Leon je dotrčao iz sobe i zagrlio me oko struka.
“Baka Ana! Hoćeš li ostati na ručku?”
Osjetila sam kako mi se srce topi.
“Hoću, zlato moje,” odgovorila sam kroz suze.
Tog dana smo prvi put svi zajedno sjeli za stol bez napetosti u zraku. Smijali smo se Leonovim šalama i pričali o planovima za ljeto. Ivan je došao kasnije s posla i zatekao nas kako igramo Čovječe ne ljuti se.
Pogledao me s nevjericom i olakšanjem.
Kasnije te večeri, dok smo Nina i ja prale suđe, rekla mi je: “Znaš, Ana… možda nikad neću biti savršena snaha kakvu si zamišljala za Ivana. Ali mogu biti najbolja moguća žena za njega – ako mi dopustiš da budem dio vaše obitelji.”
Zagrlila sam je prvi put iskreno.
Dani su prolazili i stvari nisu bile savršene – još uvijek smo imali nesuglasica oko sitnica, još uvijek su postojale rane koje su trebale zacijeliti. Ali naučila sam gledati srcem, a ne predrasudama.
Ivan nije podnio zahtjev za razvod. Počeli su zajedno odlaziti na bračno savjetovanje i polako graditi povjerenje ispočetka.
Ponekad se pitam: Koliko često sami sebi zatvaramo vrata sreće zbog straha od onoga što ne poznajemo? I koliko puta nam ljubav prođe kroz prste jer nismo imali hrabrosti otvoriti srce?