Kad ljubav zaboli: Priča o majci, kćeri i neizrečenim očekivanjima
“Zašto nisi mogla samo danas biti sretna zbog mene, mama?” Ivana je šaptala, ali svaka riječ rezala me dublje nego što bi mogla i najglasnija vika. Stajala sam u kutu sale, među bijelim balonima i mirisom svježe pečenih kolača, dok su gosti nazdravljali mladencima. Moja kći, moja Ivana, gledala me pogledom punim razočaranja.
Sjećam se kad sam je prvi put držala u naručju, u malom stanu na Trešnjevci. Tada sam obećala sebi da ću joj biti sve – zaštita, oslonac, prijateljica. Ali život nije bio nježan prema meni. Suprug, Zoran, često je bio odsutan – fizički i duhom. Radila sam dva posla, čistila tuđe stanove i navečer prevodila tekstove za jednu malu izdavačku kuću. Sve za Ivanu – da ima najbolje knjige, da ide na sate klavira, da joj nikad ne fali ono što je meni falilo.
Ali danas, na dan njezina vjenčanja s Ivanom (da, oboje su Ivani – sudbina se poigrala imenima), osjećala sam se kao uljez. Njena kuma, Marija, šaputala joj je nešto na uho dok su se smijale. Pogledale su prema meni i Ivana je odmahnula glavom, kao da sam ja ta koja kvari sreću.
“Mama, možeš li doći na trenutak?” povukla me za ruku kad su svi izašli na terasu. “Znam da ti nije lako, ali… možeš li barem danas ne komentirati ništa oko hrane ili glazbe? Ovo je moj dan.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam ni primijetila da sam nešto rekla naglas. Možda sam samo uzdahnula kad su donijeli tortu s jagodama – Ivana je bila alergična na jagode kao dijete. Možda sam previše pazila na detalje, možda sam previše željela da sve bude savršeno za nju.
“Ivana, nisam htjela… Samo sam se zabrinula zbog torte… Znaš da si bila alergična…”
“Mama! Imam 27 godina! Znam što jedem! Ne moraš me više štititi od svega!”
Njene riječi su me pogodile kao šamar. Sjetila sam se svih onih noći kad sam sjedila uz njen krevet dok je imala temperaturu, svih onih dana kad sam joj nosila kišobran pred školu jer je padala kiša. Sada mi je govorila da joj više nisam potrebna.
Vratila sam se unutra i sjela kraj prozora. Gledala sam kroz staklo kako se mladi smiju, plešu i grle. Zoran je stajao uz šank s prijateljima iz mladosti, nije ni primijetio da me nema među gostima. Osjećala sam se sama kao nikad prije.
Prije nekoliko tjedana Ivana mi je rekla da želi jednostavno vjenčanje, bez puno pompe. Ja sam ipak potajno naručila cvijeće iz Samobora i dogovorila fotografa kojeg su svi hvalili na Facebooku. Htjela sam joj priuštiti ono što ja nikad nisam imala – bajku za jedan dan. Ali ona nije željela bajku koju sam ja zamišljala.
“Zašto uvijek moraš sve raditi po svom?” rekla mi je jednom prilikom dok smo birale haljinu. “Zar ne možeš samo pitati što ja želim?”
Nisam znala odgovoriti tada, a ni sada. Možda sam previše projicirala svoje neostvarene snove na nju. Možda sam željela da ona bude sretna onako kako ja mislim da sreća izgleda.
U jednom trenutku do mene je došla moja sestra Ana. Sjela je tiho pored mene i stisnula mi ruku.
“Pusti je malo, Lidija,” šapnula je. “Svi mi griješimo s djecom. Ona će shvatiti jednog dana koliko si joj dala.”
Ali što ako neće? Što ako će me pamtiti samo po mojim pogreškama?
Kasnije te večeri, dok su gosti polako odlazili, Ivana je došla do mene. Oči su joj bile crvene od suza ili od umora – nisam mogla procijeniti.
“Mama… Žao mi je što sam bila gruba. Samo… Osjećam se kao da nikad ne mogu biti dovoljno dobra za tebe. Kao da uvijek nešto radim pogrešno.”
Zagrlila sam je čvrsto, prvi put nakon dugo vremena bez riječi.
“Ivana, ti si moje sve. Samo… bojala sam se da ćeš zaboraviti koliko te volim ako ti ne pokažem na svaki način koji znam.”
Nasmijala se kroz suze.
“Znam, mama. Ali ponekad mi trebaš vjerovati da mogu sama.”
Te noći ležala sam budna dugo nakon što su svi zaspali. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno – o svim žrtvama koje sam podnijela i svim riječima koje nikad nismo izgovorile jedna drugoj.
Može li ljubav biti toliko jaka da zaboli? Može li majka ikada naučiti pustiti dijete da leti bez straha?
Što vi mislite – gdje prestaje briga, a počinje gušenje? Je li moguće voljeti previše?