Dva svijeta za jednim stolom: Večer koja je promijenila sve

“Dario, nemoj zaboraviti ponijeti cvijeće za baku!” viknula je mama dok sam nervozno oblačio košulju. Ruke su mi se tresle, a srce mi je tuklo kao ludo. Nikada nisam bio ovako nervozan zbog običnog obiteljskog ručka, ali danas nije bio običan dan. Danas sam prvi put dovodio Lejlu kući, djevojku koju sam volio, ali i djevojku koja je dolazila iz sasvim drugačijeg svijeta od našeg.

Lejla je bila Sarajka, muslimanka, odrasla u obitelji gdje se o svemu razgovaralo otvoreno, gdje su žene imale glas i gdje su običaji bili drugačiji od onih na kojima sam ja odrastao u malom selu kraj Livna. Moja baka Anđa, žena čvrstih ruku i još čvršćih uvjerenja, bila je kraljica naše kuće. Svi smo znali da njezina riječ ima težinu, ali isto tako, svi smo znali koliko joj znači da napokon upozna djevojku svog jedinog unuka.

“Dario, sine, jesi li siguran da je ona prava? Znaš da baka ne voli iznenađenja,” šapnula mi je sestra Ivana dok smo sjedili u autu ispred kuće. “Ivana, molim te, nemoj danas ništa komentirati. Dosta mi je stresa i bez tvojih provokacija,” odgovorio sam kroz zube.

Lejla je sjedila pored mene, tiha i zamišljena. “Hoće li me tvoja baka stvarno prihvatiti?” upitala je tiho. “Naravno da hoće. Samo budi svoja,” slagao sam i sebi i njoj. Istina je bila da nisam imao pojma što će se dogoditi.

Kad smo ušli u kuću, baka nas je dočekala s osmijehom i toplim zagrljajem. “Dobro došla, dijete! Dario mi je puno pričao o tebi,” rekla je, ali sam u njezinim očima vidio sjenu sumnje. Lejla joj je pružila ruku i osmjehnula se: “Drago mi je, bako Anđa.” Baka je na trenutak zastala, pogledala njezinu ruku, pa ju ipak prihvatila.

Ručak je počeo mirno. Mama je donosila tanjure, tata je pokušavao održati razgovor na površnim temama, a Ivana je svako malo dobacivala ironične komentare. Baka je šutjela i promatrala Lejlu kao da pokušava pročitati svaku njezinu misao.

“Lejla, reci nam nešto o svojoj obitelji,” upitala je baka iznenada. Lejla se nasmiješila: “Moji roditelji su profesori, a brat studira medicinu u Tuzli. Volimo putovati i često zajedno kuhati bosanska jela.” Baka je klimnula glavom, ali sam osjetio kako atmosfera postaje napeta.

“A kako to da nisi izabrala nekog svog?” pitala je baka ravno u oči. Lejla se zbunila: “Nisam birala po tome odakle je tko… Dario mi je jednostavno prirastao srcu.” Baka je uzdahnula: “Znaš, kod nas se uvijek gledalo tko si i odakle si. Nije lako spojiti dva svijeta.”

Tata je pokušao promijeniti temu: “Lejla, voliš li našu janjetinu?” Lejla se nasmijala: “Ne jedem janjetinu, tata… vegetarijanka sam.” U tom trenutku Ivana se nasmijala na glas: “Pa šta onda jedeš? Samo travu?” Lejla se pokušala našaliti: “Ima puno više od trave na ovom svijetu.” Baka je prevrnula očima: “Eto ti ga sad… ni mesa ne jede. Šta ćeš ti s njom, Dario?”

Osjetio sam kako mi lice gori od srama i ljutnje. “Bako, molim te… Lejla je moja djevojka i volim je. Nije važno što jede ili odakle dolazi!” Baka me pogledala kao da sam izdao sve što nas veže za ovo mjesto. “Dario, ti si moj unuk i želim ti sreću… ali ne možeš pobjeći od onoga što jesi. Ne možeš biti ni tamo ni ovamo.”

Lejla je ustala od stola: “Oprostite ako sam vas uvrijedila… Nisam to željela.” Suze su joj navrle na oči dok je izlazila iz kuhinje. Mama ju je pokušala zaustaviti: “Lejla, dušo, ostani… Baka nije mislila ništa loše.” Ali bilo je kasno.

Otišao sam za Lejlom van na dvorište. Stajala je pored stare kruške i plakala. “Dario, ja ne mogu ovo… Tvoja obitelj nikad me neće prihvatiti. Zašto si me doveo ovdje?” Zagrlio sam je: “Zato što te volim i zato što vjerujem da možemo zajedno kroz sve.” Lejla me pogledala kroz suze: “Ali ja ne želim biti razlog tvog sukoba s obitelji.”

Te večeri baka nije progovorila ni riječ više sa mnom. Ivana mi je dobacila: “Vidiš što si napravio? Sad si posvađao cijelu kuću.” Mama me zagrlila prije spavanja: “Sine, život ti neće biti lak ako biraš srcem protiv tradicije… Ali možda si baš ti taj koji treba nešto promijeniti.”

Lejla i ja smo otišli natrag u Sarajevo sljedećeg jutra. U autu smo šutjeli cijelim putem. Nisam znao što će biti s nama, ali znao sam da više ništa neće biti isto.

Sada sjedim sam u svojoj sobi i gledam stare fotografije s bakine slave. Pitam se: Je li ljubav dovoljna da premosti sve razlike? Ili su neki svjetovi jednostavno predaleko jedan od drugog?