Ako imaš imalo savjesti, barem operi suđe: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Ako imaš imalo savjesti, barem operi suđe!” viknula sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad sudopera. Zvuk tanjira koji sam nespretno ispustila odzvanjao je kroz malu kuhinju mog stana na Grbavici. Nisam više mogla izdržati – ni tišinu, ni buku, ni vlastite misli. U tom trenutku, moj trogodišnji sin Faris stajao je na vratima, gledao me krupnim očima punim pitanja koja nije znao izgovoriti.

“Mama, zašto si tužna?” pitao je tiho, a ja sam se srušila na pod, grleći ga kao da mi je posljednja slamka spasa.

Nije prošlo ni godinu dana otkako me Samir ostavio. Otišao je s Aidom, ženom koju sam nekad smatrala prijateljicom. Sada je ona ta koja mu pere košulje, kuha kafu i – što me najviše boli – pokušava biti majka mom djetetu. Svaki put kad Faris ode kod njih za vikend, vraća se s novim pričama o “teti Aidi”. Kaže da mu ona kupuje igračke i pravi palačinke. A ja? Ja brojim svaku marku, krpim kraj s krajem i molim Boga da mi ne ponestane snage.

Moja mama, Zehra, stalno mi govori: “Amira, moraš biti jaka zbog Farisa. Ne smiješ pokazivati slabost.” Ali kako da budem jaka kad me boli svaki put kad ga odvedem pred njihova vrata? Kad ga Aida zagrli kao da je njen? Kad Samir pogleda kroz mene kao da sam zrak?

Jednog dana, dok sam Farisa vodila kod oca, srela sam Aidinu sestru Lejlu na stepenicama. Pogledala me s visine i promrsila: “Znaš, Amira, možda bi ti bilo lakše da si više pazila na Samira. Nije on tek tako otišao.” Osjetila sam kako mi krv navire u lice. Nisam joj ništa odgovorila – nisam imala snage za još jednu svađu. Samo sam stisnula Farisovu ruku i nastavila dalje.

Navečer sam sjedila sama u stanu, gledala u praznu šalicu kafe i razmišljala gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše umorna? Previše dosadna? Jesam li trebala više šutjeti kad je kasnio s posla ili kad je mirisao na tuđi parfem? Sjećam se noći kad mi je rekao: “Amira, ne mogu više ovako. Trebam nekog tko me razumije.” Tada mi je srce puklo na pola.

Faris je postao moj cijeli svijet. Ali nije lako biti samohrana majka u Sarajevu. Ljudi te gledaju sažaljivo ili s podsmijehom. Komšinica Sabina stalno šapće nešto iza leđa: “Vidi je, jadnica, muž joj otišao…” A ja svaki dan ustajem u pet ujutro, spremam Farisa za vrtić i idem na posao u pekaru kod Dženane. Vraćam se kući umorna, ali ne smijem pokazati slabost.

Jednog petka, dok sam čekala Farisa ispred zgrade njegovog oca, čula sam kako Aida viče na njega: “Ako već dolaziš kod nas, nauči se barem pospremiti igračke!” Srce mi se steglo. Znam da nije lako odgajati tuđe dijete, ali zar mora biti tako gruba? Kad su izašli vani, Faris je bio tih i povučen. U autu mi je šapnuo: “Mama, teta Aida kaže da nisam dobar dečko.” Nisam znala što da mu kažem. Samo sam ga zagrlila i obećala sebi da ću ga uvijek štititi.

Moja sestra Selma često dolazi navečer da mi pravi društvo. Jednom mi je rekla: “Znaš, Amira, možda bi trebala potražiti pomoć psihologa. Nisi ti kriva što te Samir ostavio.” Ali kako da pričam strancu o svom životu kad ni sebi ne mogu priznati koliko me boli?

Jedne večeri, dok sam prala suđe i slušala Farisa kako crta u dnevnoj sobi, zazvonio je telefon. Bio je to Samir.

“Amira, možeš li mi uskočiti ovaj vikend? Aida mora na službeni put pa bih volio da Faris ostane kod tebe.”

Osjetila sam trijumf i gorčinu u isto vrijeme. “Naravno da može. On je moje dijete prije svega,” odgovorila sam hladno.

Kad je Faris zaspao te večeri, sjela sam uz njegov krevet i gledala ga kako diše. Toliko puta sam poželjela pobjeći – negdje gdje me nitko ne zna, gdje ne moram objašnjavati zašto sam sama ili zašto moj sin ima dvije kuće. Ali onda se sjetim njegovih ruku oko mog vrata i shvatim da nemam pravo odustati.

Nedjeljom često idemo kod moje mame na ručak. Ona uvijek pripremi pitu i supu od domaće kokoši. Za stolom svi šute dok ne progovori moj otac: “Amira, znaš li ti koliko si jaka? Ja to ne bih mogao izdržati.” Tada mi suze navru na oči jer znam da me voli na svoj tihi način.

Ali najteže mi pada kad Faris pita: “Mama, zašto tata više ne živi s nama?” Svaki put izmislimo novu priču – tata radi daleko, tata ima puno posla… Ali znam da će uskoro shvatiti istinu.

Ponekad sanjam da će Samir doći na vrata i reći: “Žao mi je, pogriješio sam.” Ali znam da se to neće dogoditi. On sada ima novi život – a ja moram pronaći svoj.

I zato svako jutro ustajem prije svih, spremam doručak i perem suđe koje nitko drugi neće oprati. Jer ako imaš imalo savjesti – barem operi suđe za sobom.

Pitam se – koliko još dugo moram biti jaka zbog drugih? Kada ću napokon imati pravo biti slaba i misliti samo na sebe?