„Niko normalan ne poklanja perilicu ili frižider za svadbu“, rekao je budući zet – priča iz srca naše obitelji
„Niko normalan ne poklanja perilicu ili frižider za svadbu!“, povikao je Amar, dok su mu obrazi gorjeli od bijesa. Sjedili smo za stolom u dnevnoj sobi, svi napeti kao strune. Lejla je šutjela, gledala u svoje ruke, a ja sam osjećala kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Moja sestra Sanja pokušavala je smiriti situaciju: „Ama, Amar, to su korisne stvari, svima trebaju…“
Ali Amar je odmahnuo glavom. „To nije poklon! To je uvreda. Kao da nam želite reći da nismo sposobni sami sebi kupiti osnovne stvari.“
U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi netko gura kamen u grlo. Cijeli život sam radila i štedjela kako bih svojoj djeci dala najbolje. Kad se Lejla zaručila za Amara, bila sam presretna. On je bio dobar dečko iz Tuzle, radišan, pošten, ali i tvrdoglav. Lejla ga je voljela i to mi je bilo najvažnije. Ali sada, kad smo planirali svadbu, sve se počelo raspadati.
Moja majka, baka Mara, sjedila je u kutu sobe i šaptala: „U moje vrijeme perilica je bila san…“
Sjećam se kako sam kao mlada nevjesta u Sarajevu dobila baš perilicu rublja od tetke Ljubice. Bila sam presretna! To je bio znak pažnje, brige, želje da nam olakšaju početak zajedničkog života. Ali vremena su se promijenila. Danas mladi žele novac, putovanja, doživljaje – a mi stariji još uvijek vjerujemo u praktičnost.
Lejla je napokon progovorila: „Mama, Amar ima pravo. Mi bismo radije nešto drugo… možda novac za medeni mjesec ili pomoć oko pologa za stan.“
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. „Zar vam ništa što smo mi prošli ne znači? Zar sve što smo gradili nema vrijednosti?“
Amar je uzdahnuo i pogledao me: „Jasmina, nije to protiv vas. Samo… želimo sami graditi svoj život. Ne želimo da nas ljudi sažalijevaju ili misle da nismo sposobni.“
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam stare slike s naše svadbe – osmijehe, skromne poklone, zagrljaje. Sjetila sam se kako smo muž i ja godinama otplaćivali kredit za prvi stan i kako nam je svaka pomoć značila više nego išta na svijetu.
Sutradan sam otišla kod svoje prijateljice Azre na kafu. „Znaš li šta mi se desilo?“, upitala sam kroz suze.
Azra me zagrlila: „Draga moja, vremena su se promijenila. Naša djeca ne žele ono što smo mi željele. Možda ih trebamo pustiti da sami odluče.“
Ali kako pustiti? Kako prihvatiti da ono što si ti smatrao ljubavlju i pažnjom sada netko doživljava kao teret ili poniženje?
Danima smo šutjeli jedni s drugima u kući. Lejla je dolazila samo po nužnom, Amar nije ni ulazio. Moj muž Davor pokušavao je biti posrednik: „Jasmina, pusti ih. Neka sami odluče.“
Ali nisam mogla. Osjećala sam se izdano. Kao da sve što sam radila za njih nema smisla.
Jedne večeri Lejla je sjela kraj mene na kauč. „Mama, znam da ti je teško. Ali molim te, pokušaj razumjeti… Mi želimo svoj put.“
Pogledala sam je kroz suze: „A što ako pogriješite? Što ako vam zatreba pomoć?“
Lejla me zagrlila: „Tada ćemo doći k tebi. Ali pusti nas da barem pokušamo.“
Svadba je prošla bez perilice i frižidera. Poklonili smo im novac, iako mi je srce bilo teško kao olovo. Gledala sam ih kako plešu prvi ples – sretni, zaljubljeni, puni nade.
Danas, godinu dana kasnije, još uvijek osjećam gorčinu kad se sjetim te svađe. Ali gledam Lejlu i Amara kako grade svoj dom – po svom. Ponekad dođu na ručak i pričaju o planovima za budućnost.
Možda nikada neću potpuno razumjeti njihove izbore. Možda nikada neću prestati žaliti za vremenima kad su perilica ili frižider značili ljubav i brigu.
Ali pitam vas – jesmo li mi roditelji previše vezani za prošlost? Ili su mladi previše tvrdoglavi da prihvate našu pomoć? Gdje je granica između ljubavi i kontrole?