Nevidljiva domaćica: Slomljen rođendan
“Opet kasniš, Ivana!” viknula je svekrva s vrata, dok sam još uvijek pokušavala izvaditi pitu iz pećnice. Miris pečene jabuke širio se kroz stan, ali meni je u grlu gorjela knedla. “Nije ni čudo, kad sve radi sama,” dobacio je muž Dario, ne skidajući pogled s mobitela. Njegova sestra Sanja već je sjela za stol, prebirući po tanjuru kao da traži grešku.
Svake godine ista priča. Dario slavi rođendan, a ja postajem nevidljiva domaćica. Svi dolaze, jedu, piju, smiju se, a ja trčim između kuhinje i dnevnog boravka, slušam prigovore i gledam kako se moj trud podrazumijeva. Ove godine odlučila sam – dosta je. Nema više dvanaest jela, nema više kolača na tri kata, nema više mene kao sjene u vlastitom domu.
“Ove godine ćemo skromno,” rekla sam Dariju tjedan ranije. “Samo ti, ja i djeca. Možda torta, možda film.”
Pogledao me kao da sam mu upravo rekla da mu je netko umro. “Pa ne možeš to napraviti mojoj mami! Znaš da ona živi za moj rođendan. I Sanja dolazi s djecom…”
“A što je sa mnom?” pitala sam tiho. “Zar ja nisam važna? Zar nije vrijeme da i mi imamo svoj mir?”
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i otišao pod tuš.
Dan rođendana došao je prebrzo. Nisam pripremila ništa posebno – samo jednu pitu i salatu. Djeca su crtala čestitku za tatu. Kad su prvi gosti stigli, osjetila sam olakšanje što nema gužve, ali onda su počeli dolaziti svi – bez najave, bez pitanja. Dario ih je samo pustio unutra, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
“Gdje su sarme?” pitala je svekrva čim je sjela. “I gdje je ona tvoja torta od oraha?”
“Nisam pravila ove godine,” odgovorila sam mirno.
Sanja me pogledala ispod oka. “Aha… pa dobro, valjda ćemo preživjeti.”
Osjećala sam kako mi lice gori od srama i bijesa. Dario je šutio, gledao kroz prozor.
Djeca su pokušala razveseliti atmosferu pjesmom, ali nitko nije slušao. Svekrva je pričala o tome kako je ona nekad za rođendane pravila ručkove za dvadeset ljudi, kako su svi bili sretni i siti. Sanja je pričala o svom mužu koji joj uvijek pomaže oko svega – naravno, uz pogled prema meni.
U jednom trenutku osjetila sam suze u očima. Povukla sam se u kuhinju pod izgovorom da moram oprati suđe. Stajala sam tamo, držeći se za sudoper kao za spas.
“Ivana?” začula sam Darijev glas iza sebe.
“Što?”
“Zašto si ovakva danas? Svi primjećuju da si hladna. Zar ne možeš biti malo ljubaznija?”
Okrenula sam se prema njemu, oči su mi gorjele.
“Ljubazna? Dario, godinama radim sve za tvoju porodicu! Nikad nitko ne pita kako sam ja, što ja želim! Zar ti stvarno misliš da je normalno da svake godine budem sluškinja na tvom rođendanu?”
Pogledao me zbunjeno, kao da prvi put vidi tko sam zapravo.
“Ne znam… navikli smo tako… Tradicija je…”
“A gdje sam ja u toj tradiciji? Gdje su moje želje? Moje granice?”
Nije znao što reći. Samo je slegnuo ramenima i vratio se gostima.
Te večeri, kad su svi otišli i kad su djeca zaspala, sjela sam sama u mraku dnevne sobe. U meni je ključalo sve ono što godinama nisam izgovorila – osjećaj nevidljivosti, umora, tuge što me nitko ne vidi osim kad nešto nedostaje na stolu.
Sutradan me nazvala mama.
“Kako je bilo sinoć?”
“Kao i uvijek,” odgovorila sam tiho.
“Ivana, moraš im reći kako se osjećaš. Nisi ti tu samo da ugađaš drugima. Ako te Dario ne razumije, možda bi trebao naučiti.”
Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan u glavi.
Kad se Dario vratio s posla, čekala sam ga u kuhinji.
“Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
Sjeo je za stol bez riječi.
“Ne mogu više ovako,” počela sam. “Ako želiš da ostanemo zajedno, moraš shvatiti da nisam tvoja domaćica ni tvoja majka. Ja sam tvoja žena. I imam pravo na poštovanje i na svoje granice. Ako to ne možeš prihvatiti – možda nam treba pauza.”
Gledao me dugo, šutio. Prvi put sam vidjela strah u njegovim očima.
“Ne želim te izgubiti,” rekao je napokon tiho.
“Onda se nešto mora promijeniti,” odgovorila sam.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o Marini koja svaki vikend kuha za muževljevu porodicu i nikad ne dobije ni hvala; o Amri koja radi dva posla i još uvijek mora biti savršena domaćica; o Jeleni koja se razvela jer više nije mogla izdržati pritisak tradicije.
Zašto smo mi žene uvijek te koje moraju birati između sebe i tuđih očekivanja?
Možda će iduće godine moj dom biti pun smijeha zbog mene – a ne zbog onoga što sam stavila na stol.
Pitam vas: gdje vi povlačite granicu između tradicije i vlastitog dostojanstva? Koliko puta ste bile nevidljive u vlastitom domu?