Nikad Dovoljno Dobra: Priča o Ljubavi i Predrasudama

“Nije ona za tebe, Dario!” glas njegove majke, gospođe Mirjane, odzvanjao mi je u ušima dok sam sjedila za njihovim stolom, pokušavajući sakriti drhtanje ruku. Pogledala sam Darija, očekujući da će nešto reći, ali on je samo spuštao pogled u tanjir, kao da ga se sve to ne tiče.

“Mama, molim te…” prošaptao je, ali Mirjana ga je prekinula podignutim prstom. “Ti znaš što mi mislimo. Lejla je fina cura, ali… znaš i sam da nije iz naše sredine. Nema ona ni škole ni posla kakav bi ti trebao.”

Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama. Nisam imala fakultetsku diplomu kao Dario, radila sam u maloj knjižari u Sarajevu i svaki dan se borila da platim stanarinu. Njegova porodica iz Zagreba bila je imućna, navikla na večere u restoranima i ljetovanja na Jadranu. Ja sam ljeto provodila kod nane u Zenici, berući višnje i pomažući oko bašte.

Sjećam se prvog puta kad sam Darija upoznala s mojom mamom. Moja mama, Senada, dočekala ga je s osmijehom i toplim burekom. “Dario, sine, dobro nam došao!” rekla je, a on je bio sramežljiv, ali ljubazan. Moja mama nije pitala za njegov posao ni porijeklo. Samo joj je bilo važno da me voli.

Ali kod Darijevih je sve bilo drugačije. Njegova sestra Ivana me gledala kao da sam došla iz nekog drugog svijeta. “Lejla, a što ti zapravo planiraš raditi?” pitala me jednom prilikom dok smo sjedile na terasi njihove kuće na Jarunu. “Znaš, Dario ima velike planove. Neće valjda cijeli život ostati u Sarajevu?”

Osjetila sam knedlu u grlu. “Voljela bih jednog dana otvoriti svoju knjižaru… možda čak i mali kafić uz nju. Volim knjige i ljude.”

Ivana se nasmijala, onako polu-iskreno. “To je slatko… ali znaš kako je danas teško uspjeti bez pravih veza i novca.”

Svaki put kad bih otišla kod njih, osjećala sam se kao uljez. Njihovi pogledi, šaputanja kad misle da ne čujem… Sve to me lomilo iznutra. Dario bi me grlio navečer i govorio: “Ne slušaj ih, Lejla. Ja te volim.” Ali ljubav nije uvijek dovoljna kad se svakodnevno boriš protiv tuđih očekivanja.

Jedne večeri, nakon još jedne neugodne večere kod Darijevih, sjeli smo na klupu pored Save. Suze su mi klizile niz lice.

“Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da stalno moram dokazivati da vrijedim… Tvoji roditelji nikad neće prihvatiti nekoga poput mene.”

On me zagrlio jače nego ikad prije. “Lejla, molim te… Ne odustaj od nas. Znam da nije lako, ali proći će to. Oni će shvatiti koliko si posebna.”

Ali nisu shvatili. Počeli su ga pritiskati da se vrati u Zagreb, da pronađe posao u firmi njegovog oca. “Vrijeme ti je da odrasteš!” vikao mu je otac na telefon dok sam ja sjedila pored njega u našem malom stanu.

“A što ako ne želim tvoj život?” viknuo je Dario nazad.

“Onda zaboravi na nas!” bio je odgovor.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Darija kako sjedi na prozoru i puši cigaretu za cigaretom. Znao je da mora birati između mene i svoje porodice.

Moja najbolja prijateljica Amra me tješila: “Lejla, nisi ti kriva što ljudi imaju predrasude. Ali moraš misliti i na sebe. Koliko još možeš izdržati ovako?”

Nisam znala odgovor.

Jednog jutra, dok sam slagala knjige u knjižari, stigla mi je poruka od Darijeve majke: “Lejla, molim te da više ne dolaziš kod nas. Dario treba nekoga tko će mu biti podrška u životu kakav zaslužuje.” Ruke su mi zadrhtale toliko da sam ispustila knjigu na pod.

Te večeri sam sjela s Darijem i rekla mu istinu:

“Ne želim biti razlog zbog kojeg gubiš porodicu. Volim te više od svega, ali ne mogu živjeti s osjećajem da nikad nisam dovoljno dobra za njih… ni za tebe.” Suze su mi navirale dok sam govorila.

Dario je šutio dugo, a onda me poljubio u čelo: “Ti si najbolja stvar koja mi se dogodila… ali možda nisi za ovaj svijet u kojem ja živim.”

Rastali smo se te noći bez riječi.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako ga nisam vidjela. Otvorila sam malu antikvarnicu s knjigama i kafićem u Sarajevu uz pomoć mame i Amre. Svaki put kad neko uđe i pohvali atmosferu ili pronađe knjigu koju voli, sjetim se Darija i svega što smo prošli.

Ponekad ga vidim u snovima – kako ulazi kroz vrata s osmijehom i pita ima li još onih kolača koje sam pravila samo za njega.

Ali onda se probudim i shvatim: možda nikad nisam bila dovoljno dobra za njegovu porodicu… ali napokon sam dovoljno dobra sama sebi.

Pitam vas: Koliko daleko biste vi išli zbog ljubavi? Je li vrijedno žrtvovati sebe samo da biste zadovoljili tuđa očekivanja?