Brat koji je ostao: Tajne i teret jedne zagrebačke obitelji

“Ne možeš me ostaviti samu, Damire!” vikala je Ivana dok sam stajao na pragu naše stare zagrebačke kuće, s ključevima u ruci i koferom pored noge. Kiša je lupala po prozoru, a u meni se lomila oluja još jača od one vani. “Mama ti je rekla… obećao si joj!” Njene riječi su mi parale srce, ali nisam mogao više. Nisam mogao biti samo brat, njegovatelj, žrtva.

Majka je umrla prije dvije godine. Njezine posljednje riječi još uvijek odzvanjaju u meni: “Damire, pazi na Ivanu. Ona nema nikog osim tebe.” Tada sam obećao, a sada sam bio na rubu da to obećanje prekršim. Ivana je bolovala od multiple skleroze. Bolest ju je polako lomila, a s njom i mene. Otac nas je napustio kad smo bili djeca, pobjegao s drugom ženom u Osijek i nikad se nije okrenuo. Sve je palo na mene.

Nisam imao svoj život. Svaki dan sam išao na posao u jednu malu tiskaru na Trešnjevci, vraćao se kući i brinuo o Ivani. Prijatelji su nestali, djevojka me ostavila jer joj je bilo dosta mojih izgovora i stalnih otkazivanja izlazaka. “Tvoja sestra nije tvoja odgovornost zauvijek,” rekla mi je Ana prije nego što je otišla. Ali kako da joj objasnim što znači obećanje majci? Kako da objasnim što znači biti jedini koji je ostao?

Jedne večeri, dok sam joj mijenjao posteljinu, Ivana me pogledala suznih očiju: “Znam da ti nisam laka. Znam da si ljut na mene.” Nisam mogao ništa reći. Samo sam stisnuo zube i nastavio dalje. Ali u sebi sam vrištao. Želio sam otići, pobjeći negdje gdje me nitko ne poznaje, gdje mogu biti samo Damir, a ne brat-bolničar.

Tada se pojavio problem s novcem. Tiskara je propala, ostao sam bez posla. Socijalna pomoć nije bila dovoljna ni za lijekove ni za režije. Počeo sam raditi noću kao dostavljač hrane biciklom, ali ni to nije bilo dovoljno. Ivana je sve češće imala napade panike, a ja sam bio na rubu živaca. Jedne noći sam se srušio na pod kuhinje od iscrpljenosti.

Tada su počele svađe. “Zašto si tako nervozan? Zašto vičeš na mene?” pitala bi Ivana svaki put kad bih podigao glas. “Ne vičem na tebe! Samo… ne mogu više!” odgovorio bih kroz suze.

Jednog dana zazvonio je telefon. Bio je to stric Zoran iz Sarajeva, kojeg nismo vidjeli godinama. “Damire, dođi kod mene. Naći ćemo ti posao ovdje, možeš početi iznova,” rekao mi je tiho. Srce mi je preskočilo od uzbuđenja i straha istovremeno. “A Ivana?” pitao sam. “Ne mogu je ostaviti samu.” Stric je šutio nekoliko trenutaka: “Možda je vrijeme da misliš malo i na sebe.”

Te noći nisam spavao. Gledao sam Ivanu kako spava, njeno lice izmučeno bolovima i lijekovima. Sjetio sam se djetinjstva – kako smo zajedno trčali po Maksimiru, kako me štitila od nasilnika u školi, kako smo zajedno plakali kad nas je otac ostavio.

Sljedećih dana bio sam kao duh. Ivana je primijetila promjenu: “Što se događa?” pitala me jednom dok sam joj donosio čaj. “Ništa… samo sam umoran,” slagao sam.

Ali istina je bila da sam već odlučio. Pronašao sam dom za osobe s invaliditetom u Dubravi i dogovorio prijem za Ivanu. Nisam joj rekao ništa dok nije došao dan preseljenja.

“Kamo idemo?” pitala me zbunjeno dok smo sjedili u tramvaju broj 7.

“Na mjesto gdje će ti biti bolje… gdje ćeš imati pomoć kakvu ja ne mogu pružiti,” rekao sam tiho.

Plakala je cijelim putem. Ja nisam mogao gledati kroz prozor – sram me bio vlastitog odraza.

Kad smo stigli, Ivana me pogledala očima punim razočaranja i tuge: “Rekla sam ti da me ne ostavljaš… Mama bi bila razočarana u tebe.” Nisam imao snage odgovoriti.

Vratio sam se kući koja više nije bila dom. Zidovi su odzvanjali Ivaninim glasom i majčinim riječima: “Pazi na sestru… ne ostavljaj je samu.” Počeo sam piti, dani su prolazili u magli krivnje i tuge.

Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam skupio hrabrosti posjetiti Ivanu. Kad sam došao, bila je blijeda i mršava, ali nasmiješila mi se: “Došao si… ipak si došao.” Sjeli smo zajedno na klupu ispred doma.

“Znaš,” rekla mi je tiho, “možda si napravio ono što si morao. Ali ja ti nikad neću oprostiti što si otišao bez riječi.” Suze su mi navrle na oči.

Danas živim sam u malom stanu u Novom Zagrebu. Radim kao vozač tramvaja – posao koji me ne ispunjava, ali barem plaća račune. Svaki put kad prođem pored doma u Dubravi, pogledam prema prozoru i pitam se: Jesam li izdao svoju sestru? Jesam li izdao majku? Ili sam samo pokušao spasiti sebe?

Možda ste i vi nekad morali birati između sebe i onih koje volite? Biste li vi mogli otići – ili biste ostali do kraja?