Raskid koji mi je spasio život: Sanjina priča iz Sarajeva
“Sanja, gdje si opet? Ne možeš samo tako nestati kad ti nešto ne odgovara!” vikao je Adnan dok su kapljice kiše udarale o prozorsko staklo. Stajala sam u hodniku, drhteći, s ključevima u ruci. U meni je bjesnila oluja jača od one vani. Srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala gdje ću, ali znala sam da više ne mogu ostati.
“Adnane, molim te, ne večeras…” glas mi je bio tih, gotovo nečujan. On je stajao nasuprot meni, lice mu je bilo crveno od bijesa. “Uvijek isto! Ja se trudim, a ti… ti samo bježiš!”
Nisam imala snage za još jednu svađu. Godinama sam pokušavala popraviti ono što je bilo slomljeno. Prijateljice su mi govorile: “Sanja, nisi ti kriva što se on promijenio.” Ali ja sam vjerovala da mogu spasiti naš brak, da će se Adnan vratiti onom čovjeku kojeg sam voljela kad smo se upoznali na Baščaršiji prije deset godina.
Prva godina braka bila je bajka. Smijali smo se, putovali na more u Neum, zajedno kuhali grah nedjeljom. Onda su došle brige – posao koji nije išao, Adnanova nervoza, moja nesigurnost. Počeo je kasno dolaziti kući, mirisao na alkohol. Prvo su bile riječi: “Nesposobna si! Ništa ne znaš!” Onda su došli dani kad bi šutio satima, a ja bih hodala po stanu na prstima.
Te večeri, dok je grmljavina parala nebo iznad Sarajeva, shvatila sam da više ne mogu disati u tom stanu. Uzela sam torbu i izašla na kišu. Noge su me same vodile do mamine kuće na Grbavici. Mama me dočekala na vratima, zabrinuta lica: “Sanja, šta se desilo?”
Samo sam slegnula ramenima i zaplakala kao dijete. Mama me zagrlila i šaptala: “Sve će biti dobro.”
Sljedećih dana osjećala sam se kao da sam izgubila tlo pod nogama. Adnan me zvao, slao poruke: “Vrati se kući! Oprostiću ti sve!” Ali ja nisam imala šta više oprostiti. Nisam imala snage ni za razgovor s njim ni za objašnjavanja rodbini koja je šaptala iza leđa: “Šta joj fali? Muž joj radi, ima stan…”
Najgore mi je bilo s ocem. Sjeli smo za stol, on je gledao kroz prozor i rekao: “Sramota je ovo, Sanja. U naše vrijeme žene su trpile zbog porodice.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Tata, ja više ne mogu trpjeti. Ne želim da me djeca gledaju kako nestajem svaki dan malo po malo.”
Nisam imala djece, ali osjećala sam da gubim samu sebe. Svaki dan bez Adnana bio je borba – protiv samoće, protiv krivnje koju su mi drugi nametali, protiv vlastitih sumnji.
Jednog jutra nazvala me prijateljica Lejla: “Hajde na kafu u grad. Trebaš izaći među ljude.” Sjela sam s njom u mali kafić kod Vječne vatre. Gledala me pažljivo: “Znaš li koliko si hrabra? Koliko žena bi voljelo imati tvoju snagu?”
Nisam se osjećala hrabro. Osjećala sam se slomljeno i izgubljeno. Ali Lejline riječi su mi dale tračak nade.
Počela sam raditi u knjižari kod Sebilja. Knjige su mi bile utočište – svaka stranica nova prilika za bijeg iz stvarnosti. Upoznala sam Jasminu, kolegicu koja je prošla kroz sličnu priču. Jednog dana mi je rekla: “Sanja, život ti neće dati drugu šansu ako sama sebi ne pružiš prvu.”
Polako sam učila voljeti sebe ponovo. Počela sam trčati po Vilsonovom šetalištu, upisala kurs engleskog jezika, smijala se s mamom dok smo kuhale pitu. Adnan je prestao zvati nakon nekoliko mjeseci. Čula sam da ima novu djevojku.
Ponekad bih ga srela na ulici – pogledali bismo se kratko i prošli jedno pored drugog kao stranci. U meni više nije bilo gorčine, samo tuga zbog izgubljenih godina.
Jedne večeri sjedila sam na balkonu i gledala svjetla Sarajeva kako trepere u daljini. Mama je donijela čaj i sjela pored mene.
“Jesi li sretna sada?” pitala je tiho.
Pogledala sam je i nasmiješila se kroz suze: “Jesam, mama. Prvi put nakon dugo vremena osjećam da dišem punim plućima.”
Znam da će uvijek biti onih koji će osuđivati moj izbor – ali ja znam koliko je hrabrosti trebalo da odem iz života koji me gušio.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe živote iz straha od osude? Koliko nas još čeka tu olujnu noć da shvati da zaslužuje bolje?