Kad istina zaboli više od laži – priča Lejle iz Sarajeva
“Lejla, moramo razgovarati.” Glas moga muža, Adnana, bio je tih, ali u njemu sam osjetila nešto što me zaledilo do kostiju. Sjela sam na rub kreveta, stisnutih šaka, dok su mi misli jurile kroz glavu. “Šta je sad?” pokušala sam zvučati mirno, ali srce mi je tuklo kao ludo.
Nije odgovorio odmah. Samo je sjeo nasuprot mene, pogledao u pod i duboko uzdahnuo. “Lejla… ima nešto što ti moram reći.”
U tom trenutku, sve slike našeg života zajedno – naši izleti na Bjelašnicu, smijeh za stolom kod moje mame, rođenje naše kćeri Ajle – prošle su mi pred očima. Osjetila sam kako mi se želudac okreće. “Reci već jednom!” povisila sam glas, a suze su mi već navirale.
“Nisam bio iskren s tobom… Imao sam vezu. Drugu ženu. I dijete.”
Svijet je stao. Nisam mogla disati. Samo sam zurila u njega, pokušavajući shvatiti da li sanjam ili je ovo stvarnost. “Šta si rekao?” prošaptala sam.
“Lejla, molim te… Nisam htio da te povrijedim. Sve je počelo prije dvije godine, slučajno… Nisam znao kako da ti kažem. Bojao sam se da ću te izgubiti.”
Udarila sam ga dlanom po ramenu, više iz nemoći nego iz bijesa. “Izgubio si me onog trenutka kad si odlučio lagati! Kako si mogao? Kako si mogao gledati mene i Ajlu u oči svaki dan?”
Adnan je šutio, a ja sam osjećala kako se zidovi naše spavaće sobe ruše oko mene. U glavi mi je odzvanjalo: druga žena, dijete… Sve što sam znala o njemu, o nama, bilo je laž.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam u kuhinji, gledala kroz prozor na puste sarajevske ulice i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše zauzeta poslom? Jesam li ga zapostavila? Ili je jednostavno on bio slab?
Sljedećih dana sve se raspadalo. Moja mama, Senada, kad je čula istinu, samo je tiho rekla: “Kćeri, muškarci su takvi… Ali porodica je porodica.” Moj brat Emir bio je bijesan: “Ako ga još jednom vidim blizu tebe ili Ajle, ne znam šta ću uraditi!” Svi su imali svoje mišljenje o tome šta bih trebala učiniti – oprostiti ili otići.
Ali niko nije znao kako boli kad ti se život pretvori u laž.
Adnan je dolazio svaki dan, molio me da razgovaramo. “Lejla, volim tebe i Ajlu. Nisam htio da izgubim našu porodicu. Ona druga žena… to nije bilo ništa ozbiljno!”
“Ali imaš dijete s njom! Kako možeš reći da nije ozbiljno?” viknula sam kroz suze.
Ajla je sve češće plakala noću. Pitala me: “Mama, zašto tata ne spava više kod kuće? Jesi li ti ljuta na njega?” Nisam znala šta da joj kažem. Kako objasniti djetetu da tata ima još jednu porodicu?
Jedne večeri došla mi je prijateljica Amra. Sjela je za stol i rekla: “Lejla, moraš misliti na sebe. Zaslužuješ bolje od ovoga. Znam da ga voliš, ali ne smiješ dozvoliti da te gazi.”
Pogledala sam je kroz suze: “A šta ako nikad više ne budem sretna? Šta ako nikad više ne vjerujem nikome?”
Dani su prolazili u magli. Ljudi su šaputali iza leđa – Sarajevo je mali grad, sve se brzo sazna. Na poslu su me gledali sa sažaljenjem. Osjećala sam se kao da svi znaju moju sramotu.
Jednog popodneva zazvonio mi je telefon. Bila je to ona – druga žena, Sanela. “Lejla, znam da me mrziš, ali nisam htjela da ti uništim brak. Adnan mi nikad nije rekao da vas neće ostaviti… Ja imam sina s njim i želim samo da on bude otac svom djetetu.”
Spustila sam slušalicu drhteći od bijesa i tuge. Kako da mrzim nju kad je on taj koji nas je sve prevario?
Nakon mjesec dana odlučila sam – Adnan mora otići iz našeg stana. Spakovala sam mu stvari dok je Ajla bila kod bake. Kad je došao po njih, samo sam mu rekla: “Ne mogu više živjeti u laži. Možda ću ti jednog dana oprostiti zbog sebe, ali sada moram misliti na Ajlu i mene.”
Otišao je bez riječi.
Prošlo je pola godine otkako živimo same. Ajla i ja imamo svoje male rituale – gledamo crtiće svake subote ujutro, pravimo palačinke i idemo kod nane na ručak nedjeljom. Još uvijek boli kad vidim Adnana na ulici ili kad Ajla pita za njega.
Ali polako učim da mogu biti jaka sama za sebe i za svoje dijete.
Ponekad se pitam: Da li sam trebala oprostiti zbog Ajle? Da li porodica vrijedi više od istine? Ili je bolje biti sama nego živjeti u laži?
Šta biste vi uradili na mom mjestu? Može li se ikada istinski oprostiti izdaja koja ti slomi srce?