Majčina dilema: Kada ljubav postane teret
“Mama, možeš li mi posuditi još 200 maraka?” Glas Emira na telefonu bio je tih, gotovo posramljen, ali riječi su mi proparale srce kao i svaki put do sada. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala kroz prozor u sumrak iznad Sarajeva, a ruke su mi drhtale. “Emire, znaš da nije lako…” pokušala sam, ali on me prekinuo: “Znam, mama, ali stvarno mi treba. Djeca su bolesna, a plata kasni. Samo ovaj put.”
Sklopila sam oči. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti: Emir kao dječak, uvijek uz mene, uvijek traži još jedan zagrljaj, još jednu čokoladu. Njegov otac, Jasmin, napustio nas je kad je Emir imao deset godina. Ostali smo sami u malom stanu na Grbavici. Radila sam dva posla – danju u školi kao učiteljica, noću čistila kancelarije. Sve za njega. Nikad mu ništa nisam uskratila. Možda sam tu pogriješila.
Kad je Emir odrastao, bio je dobar učenik, ali nikad nije imao ambiciju. Završio je srednju školu, radio povremeno, pa se oženio s Aidom. Dvoje prekrasne djece – Lejla i Amar – ali stalno problemi s novcem. Svaki mjesec ista priča: “Mama, možeš li pomoći?” Prvo su to bile male sume, za knjige ili račune. Onda su postale veće – za popravak auta, za kiriju, za lijekove.
Aida mi je jednom rekla: “Hvala vam što nam pomažete, ali Emiru treba naučiti da se sam bori.” Pogledala me s tugom i razumijevanjem. Zaboljelo me to više nego što bih priznala. Znam da je u pravu. Ali kako reći NE svom djetetu? Kako gledati unuke i znati da možda neće imati dovoljno?
Moja sestra Sanja često mi prigovara: “Razmazila si ga, Zlato. Nisi mu dala da odraste. Pogledaj mog Damira – sam se bori, nikad ne traži ništa.” Zavidjela sam joj na toj čvrstini. Ja nisam mogla. Svaki put kad bi Emir došao na vrata s umornim očima i spuštenim ramenima, srce bi mi se slomilo.
Jedne večeri, dok sam slagala veš u tišini stana, zazvonio je mobitel. Bila je to Lejla, moja unuka: “Nana, tata je tužan. Možeš li doći?” Otišla sam odmah. Emir je sjedio na balkonu, gledao u prazno. Sjela sam pored njega.
“Mama, ne znam šta da radim više. Osjećam se kao promašaj. Aida je ljuta na mene, djeca sve više pitaju zašto nemamo kao drugi…” Glas mu je drhtao.
“Emire,” rekla sam tiho, “znam da ti nije lako. Ali moraš pokušati sam riješiti neke stvari. Ne mogu uvijek biti tu.”
Pogledao me s nevjericom: “Znači nećeš mi više pomoći?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Uvijek ću te voljeti, ali možda ti pomažem previše. Možda ti time odmažem…”
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala o svemu što smo prošli. Jesam li ga razmazila? Jesam li ga zaštitila previše? Ili je život jednostavno težak za sve nas?
Sljedećih dana Emir se nije javljao. Srce mi je bilo teško kao kamen. Onda je stigla poruka od Aide: “Hvala vam što ste pokušali razgovarati s njim. Možda će sada nešto promijeniti.” Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno.
Prošlo je nekoliko sedmica prije nego što me Emir nazvao: “Mama, našao sam dodatni posao. Nije lako, ali pokušavam.” U njegovom glasu osjetila sam ponos koji dugo nisam čula.
Ali dilema nije nestala. I dalje svake noći ležim budna i pitam se: gdje je granica između ljubavi i štete? Jesam li dobra majka ako kažem NE? Ili sam sebična ako želim da moj sin napokon odraste?
Drage žene, jeste li vi ikada morale birati između srca i razuma? Koliko ljubavi je previše?