Izbacila sam muževu tetku iz kuće: Granica koju nisam mogla prijeći
“Jelena, ti si stvarno nesposobna! Da si barem pola žene kao što je bila moja pokojna sestra, tvoj muž bi bio sretan čovjek!”
Te riječi su mi još uvijek odzvanjale u ušima dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stegnutih šaka i suznih očiju. Nada, muževa tetka, sjedila je na našem kauču kao da je to njezina kuća, s onim svojim poznatim podrugljivim osmijehom. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, a u glavi mi se vrtjela samo jedna misao: “Dosta je.”
Bilo je to subotnje popodne, kiša je neumorno lupkala po prozoru, a ja sam pokušavala završiti ručak dok su djeca trčkarala po stanu. Moj muž Ivan bio je na poslu, a Nada je došla “u posjetu”, što je zapravo značilo da će provesti cijeli dan kod nas, kritizirajući svaki moj pokret. Nije joj bilo dovoljno što sam radila dva posla da bismo otplatili kredit za stan, što sam svako jutro ustajala prva i legla zadnja – za Nadu sam uvijek bila nedovoljna.
“Znaš, Jelena, kad sam ja bila mlada, žene su znale gdje im je mjesto. Nisu se derale na djecu i nisu puštale muževe da gladuju!” nastavila je, ne obazirući se na moju šutnju.
“Nada, molim vas…” pokušala sam mirno, ali ona me prekinula:
“Molim vas? Što molim vas? Da nisi možda trudna pa si nervozna? Ili si samo takva po prirodi?”
Osjetila sam kako mi se obrazi žare od srama i bijesa. Djeca su stala i gledala nas širom otvorenih očiju. U tom trenutku shvatila sam da više ne mogu dopustiti da me netko gazi pred vlastitom djecom.
“Dosta!” viknula sam, glasom koji nisam prepoznala. “Dosta više vaših uvreda! Ovo je moja kuća i neću više trpjeti vaše ponižavanje!”
Nada je ustala s kauča kao da ju je netko ošamario. “Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom? Ja sam tvoja tetka! Ja sam Ivana podizala kad mu je majka umrla! Da nije mene, ne bi ni imala muža!”
“Možda ste vi njega podizali, ali ja sam ta koja s njim živi svaki dan. I neću više dozvoliti da pred mojom djecom govorite kako nisam dovoljno dobra! Ako vam se ne sviđa kako vodim svoju kuću, vrata su vam otvorena.”
Nastala je tišina. Čula se samo kiša i tiho jecanje mog sina Marka. Nada me gledala kao da sam joj upravo zabola nož u leđa.
“Ti si luda… Luda si! Ivan će te ostaviti, vidjet ćeš!”
“Možda hoće. Ali barem ću znati da sam jednom u životu stala iza sebe.”
Okrenula sam joj leđa i otišla u kuhinju. Čula sam kako uzima kišobran i zalupi vratima. Djeca su potrčala k meni, a ja sam ih zagrlila tako jako da su počeli protestirati.
Kad se Ivan vratio kući, bio je bijesan. “Što si joj napravila? Zvala me i rekla da si je izbacila kao psa! Jelena, znaš li ti što ona znači mojoj obitelji?”
“Znam što znači tebi, ali znaš li ti što znači meni? Svaki put kad dođe ovdje, osjećam se kao zadnje smeće. Pred djecom me ponižava, govori mi da nisam dobra majka ni žena… Ivan, ne mogu više. Ili ćeš ti stati iza mene ili ću ja otići.”
Ivan je šutio dugo. Prvi put otkad smo zajedno, vidjela sam ga nesigurnog. “Znaš da mi nije lako… Ona me stvarno odgajala kad nije bilo nikog drugog…”
“Ali sada imaš mene i imaš svoju djecu. Ako želiš da ova obitelj opstane, moraš birati – prošlost ili sadašnjost.”
Te noći nismo spavali. Ivan je sjedio na rubu kreveta, gledao u prazno. Ja sam plakala tiho da djeca ne čuju.
Sljedećih dana Nada je zvala sve rođake i širila priču kako sam nezahvalna snaha koja ne poštuje starije. Moja svekrva Ljubica nije mi htjela ni pogledati u oči kad smo se sreli na tržnici. Susjedi su šaputali iza leđa. Osjećala sam se kao izopćenik u vlastitom gradu.
Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam i olakšanje. Djeca su bila mirnija, kuća tiša bez Nadinih komentara. Ivan je počeo dolaziti ranije s posla i pomagati oko djece.
Jednog dana došla mi je susjeda Amira na kavu.
“Znaš, Jelena, svi pričaju o tebi… Ali ja mislim da si napravila pravu stvar. Nitko nema pravo gaziti tebe pred tvojom djecom. Moja mama je šutjela cijeli život i nikad nije bila sretna. Ti si barem pokušala nešto promijeniti.”
Te riječi su mi dale snagu da izdržim još malo.
Nakon nekoliko tjedana Ivan je rekao: “Razgovarao sam s Nadom. Rekao sam joj da više ne može dolaziti ako će te vrijeđati. Nije lako, ali shvatio sam – ti si moja obitelj sada.” Zagrlio me prvi put nakon dugo vremena.
I dalje me boli kad pomislim na sve ružne riječi koje su pale tog dana. Ali znam da nisam pogriješila.
Ponekad se pitam: Koliko puta moramo prijeći vlastite granice dok ne shvatimo da imamo pravo reći – dosta? Što biste vi učinili na mom mjestu?