„Ustani i skuhaj mi kafu!” – Kako je moj šogor uništio našu obiteljsku idilu i zašto mu muž to nikad nije zamjerio

„Ajde, Ajla, ustani i skuhaj mi kafu! Znaš da volim kad je tvoja, a ne ova iz aparata.”

Zastala sam na pola puta do kupaonice, držeći ručnik oko mokre kose. Gledala sam u šogora, Senada, kako se bezbrižno izvalio na našem kauču, noge na stolu, daljinski u ruci. Moj muž, Ivan, sjedio je pored njega i nervozno listao po mobitelu, kao da ne vidi ni mene ni Senada. Osjetila sam kako mi krv vrije. Nije ovo prvi put da Senad nešto traži, ali ovaj put mi je glas zadrhtao od bijesa.

„Senade, upravo sam izašla iz tuša. Možeš si i sam skuhati kafu.”

On se samo nasmijao, onako kako to radi kad želi pokazati da je sve šala, ali u njegovim očima nije bilo ni trunke šale. „Ma hajde, znaš da ti to bolje ide. Ajde, molim te.”

Ivan je podigao pogled s mobitela i kratko me pogledao, ali ništa nije rekao. Samo je slegnuo ramenima, kao da je nemoćan pred vlastitim bratom. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njima. Povukla sam se u kupaonicu i pustila vodu da sakrije moje tiho jecanje.

Senad se doselio kod nas prije dva tjedna. Navodno privremeno – „dok ne nađe stan”, rekao je Ivan. Pristala sam jer sam znala da je Ivan vezan za brata; njih dvojica su prošli mnogo toga zajedno nakon što im je otac poginuo u ratu. Ali nisam znala da će Senad sa sobom donijeti toliko nemira.

Prvih nekoliko dana pokušavala sam biti dobra domaćica. Kuhala sam njegova omiljena jela – grah s kobasicom, burek, čak i baklavu za vikend. Ali svaki dan je donosio nove zahtjeve: „Ajla, gdje su mi čarape?” „Ajla, možeš li mi oprati majicu?” „Ajla, ima li šta za pojest?”

Ivan bi samo šutio ili promrmljao nešto poput: „Ajla će to srediti.” Nisam prepoznala tog čovjeka – moj muž je uvijek bio pažljiv prema meni, pomagao mi oko svega. Sad kao da ga nema.

Jedne večeri, dok su dečki gledali utakmicu Dinama i Sarajeva, sjela sam kraj Ivana i tiho ga upitala: „Koliko će još Senad biti kod nas?”

Ivan je uzdahnuo. „Znaš da mu je teško. Ne može sad naći stan, nema para…”

„A meni nije teško? Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući!”

Ivan me pogledao kao da sam ga ošamarila. „Ajla, molim te… To je moj brat.”

„A ja? Ja sam ti žena!”

Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao u kuhinju.

Sljedećih dana napetost je rasla. Počela sam izbjegavati vlastiti dom – ostajala bih duže na poslu ili odlazila kod prijateljice Mirele na kavu. Mirela me gledala s nevjericom kad sam joj ispričala što se događa.

„Ajla, pa nisi ti ničija sluškinja! Zašto mu ne kažeš da ode?”

„Ne mogu… Ivan bi poludio. Bojim se da bi to uništilo naš brak.”

Mirela me zagrlila. „A što ako ovako uništi tebe?”

Jedne subote Senad je doveo još dvojicu prijatelja iz Bosne – Adnana i Harisa. Nisu me ni pitali smiju li doći; samo su se pojavili s pivom i glasnom muzikom. Stan nam se pretvorio u kafanu. Sjedila sam u sobi i plakala.

Te noći nisam mogla spavati. Oko tri ujutro čula sam kako Senad viče iz dnevne sobe: „Ajla! Ajla! Ima li još kafe?”

Pukla sam.

Istrčala sam iz sobe u pidžami, kosa mi je bila raščupana, oči crvene od suza.

„Dosta! Ovo više ne mogu! Ovo nije tvoja kuća! Ja nisam tvoja sluškinja!”

Senad me gledao zbunjeno, a Ivan je skočio sa stolice.

„Ajla, smiri se…”

„Neću se smiriti! Ivan, biraj – ili on ili ja!”

Tišina. Čula sam vlastito disanje kako odjekuje prostorijom.

Senad je prvi progovorio: „Ma dobro, šta si se odmah naljutila? Samo sam pitao za kafu…”

Ivan me gledao kao stranac. „Ajla… On nema gdje…”

„A ja? Gdje ću ja? Gdje su moje granice? Zar nije dovoljno što svaki dan prelazite preko mene?”

Okrenula sam se i otišla u spavaću sobu. Te noći nisam spavala ni minute.

Ujutro sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod Mirele. Ivan me nije zvao cijeli dan. Tek navečer stigla je poruka: „Ajla, molim te vrati se kući. Razgovarat ćemo.”

Vratila sam se tek nakon tri dana. Senad je bio otišao – navodno kod nekog prijatelja dok ne nađe stan. Ivan me dočekao tiho, bez riječi.

Sjedili smo za stolom satima. Plakala sam i govorila sve što me boli – kako me povrijedilo što me nije zaštitio, što nije postavio granice svom bratu.

Ivan je samo šutio i slušao.

Ne znam hoću li mu ikada moći oprostiti tu šutnju.

Danas sjedim sama u dnevnoj sobi i pitam se: gdje završava obitelj, a počinje moje dostojanstvo? Koliko puta žena treba preći preko sebe prije nego što kaže – dosta?