U tajnosti sam primala pomoć od svekrve – i sve se promijenilo
“Ivana, jesi li opet zaboravila platiti režije?” Damirov glas prolomio se kroz stan dok sam pokušavala smiriti ruke koje su mi drhtale nad kuhinjskim stolom. Pogledala sam ga, ali nisam imala snage odgovoriti. Znam da sam zaboravila, ali nisam mu mogla reći da jednostavno više ne mogu sve sama. Damir je radio po cijele dane, a ja sam ostajala kod kuće s našom malom Lanom, pokušavajući spojiti kraj s krajem.
Nisam imala kome reći koliko me guši osjećaj nemoći. Moja mama je daleko, u Osijeku, a prijateljice su se razbježale po svijetu. Jedino tko mi je ostao bila je Milena, Damirova majka. Ona kojoj sam se uvijek bojala otvoriti jer sam znala da me gleda kao strankinju u vlastitoj kući. Ali jedne večeri, kad sam sjedila na podu kupaonice i plakala jer nisam imala novca za pelene, skupila sam hrabrost i nazvala je.
“Milena… oprostite što zovem ovako kasno…”
“Ivana? Dijete, što se dogodilo?”
Nisam mogla izgovoriti ništa osim tih nekoliko riječi: “Ne znam više što da radim.”
Taj razgovor bio je početak svega. Milena je došla već sutradan s vrećicom punom hrane i pelena. Sjela je za kuhinjski stol i prvi put me pogledala kao ženu, a ne samo kao snahu. “Ivana, nisi sama. Znam da Damir nije uvijek tu. Ako ti treba pomoć, samo reci.”
Tako je počelo. Svaki tjedan Milena bi dolazila s nečim – malo novca, ručkom, savjetom. Sve sam to skrivala od Damira. Nisam htjela da misli kako ne mogu sama ili da mu majka ulazi u naš brak. Ali tajna je rasla kao sjeme pod zemljom.
Jednog dana Lana se razboljela. Visoka temperatura, hitna pomoć, noć u bolnici. Damir je bio na putu za Split zbog posla i nije mogao doći. Milena je bila uz mene cijelu noć, držala me za ruku dok sam gledala Lanu kako spava priključena na infuziju.
Kad smo se vratile kući, Damir je bio bijesan. “Zašto mi nisi rekla? Zašto si zvala moju mamu prije mene?”
Nisam znala što reći. Osjetila sam kako se zidovi stana stežu oko mene.
“Zato što si uvijek odsutan! Zato što ne mogu sve sama!” viknula sam prvi put otkad smo zajedno.
Damir je šutio dugo, a onda izašao iz stana zalupivši vratima tako jako da su slike pale sa zida.
Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Milena me tješila porukama: “Sine će shvatiti. Samo mu treba vremena.” Ali Damir nije popuštao. Počeo je dolaziti kasnije kući, izbjegavao razgovor sa mnom i s Lanom.
Jedne večeri, dok sam spremala Lanu za spavanje, čula sam kako Damir i Milena razgovaraju u hodniku.
“Mama, zašto si joj pomagala iza mojih leđa? Zar misliš da nisam sposoban brinuti o svojoj obitelji?”
Milena je tiho odgovorila: “Damire, nisi bio tu kad je trebalo. Ivana nije tražila puno – samo malo razumijevanja i pomoći. Zar ti je tako teško to dati?”
Nakon tog razgovora sve se promijenilo. Damir se povukao u sebe još više. Počeo je sumnjati u sve što radim – gdje idem, s kim pričam, koliko trošim. Svaka sitnica postala je razlog za svađu.
Jednog popodneva došla sam po Lanu u vrtić i srela susjedu Jasnu.
“Ivana, čula sam da ti Milena pomaže oko svega… znaš kako ljudi pričaju…”
Osjetila sam sram koji me prožeo do kostiju. Cijelo selo zna za moju slabost, moju nesposobnost da budem prava žena i majka.
Te večeri sjela sam pred Damira i rekla: “Ne mogu više ovako. Ili ćemo biti obitelj ili ćemo se raspasti. Ne želim živjeti u laži i sramu.”
Damir me gledao dugo, a onda tiho rekao: “Ne znam mogu li ti više vjerovati. Ako si mogla skrivati ovo od mene, što još skrivaš?”
Te riječi su me slomile. Nisam imala snage ni plakati.
Milena je pokušavala posredovati između nas, ali svaki njezin pokušaj završio bi još većom svađom. Lana je počela noću plakati i buditi se iz sna vičući moje ime.
Jednog dana Milena me pozvala na kavu kod nje.
“Ivana, znam da ti nije lako. I meni nije bilo lako kad sam bila mlada snaha u ovoj kući. Ali moraš odlučiti – hoćeš li biti iskrena prema sebi ili ćeš cijeli život živjeti pod tuđim očekivanjima?”
Vratila sam se kući s osjećajem olakšanja i straha istovremeno. Znala sam da moram nešto promijeniti.
Te večeri sjela sam s Damirom za stol.
“Damire, volim te i želim da budemo obitelj. Ali ne mogu više skrivati svoje slabosti niti glumiti da mogu sve sama. Ako ne možemo biti iskreni jedno prema drugome, onda nema smisla dalje ovako živjeti.”
Damir je šutio dugo, a onda prvi put nakon dugo vremena zagrlio Lanu i mene.
Ne znam što će biti sutra. Ne znam hoće li nam brak izdržati sve ove rane i povrede povjerenja. Ali znam da više neću šutjeti o svojim potrebama i slabostima.
Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što sam vjerovala nekome tko mi je bio najbliži, a opet najdalji? Je li bolje šutjeti ili tražiti pomoć kad ti je najteže? Što biste vi učinili na mom mjestu?