Nisam Pozvala Svoju Porodicu na Vjenčanje: Jesam li Pretjerala?
“Ivana, nisi ti za njega. Nikad nećeš biti sretna ako nastaviš ovako!” Očeve riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila na podu svoje sobe, stisnutih šaka i suznih očiju. Bio je to dan kada sam mu prvi put rekla da ću se udati za Adnana. Nije ni pokušao sakriti razočaranje. Majka je šutjela, gledala u pod, kao da je i sama željela nestati iz te scene.
“Tata, molim te, samo me saslušaj…” pokušala sam, ali me prekinuo podignutom rukom.
“Ne želim slušati. Znaš što mislim o tome. Ako to napraviš, nemoj računati na nas.”
Te riječi su me proganjale mjesecima. Odrasla sam u malom mjestu kraj Osijeka, gdje se sve zna i gdje se sve prepričava. Moj otac, Dragan, bio je poznat kao strog, ali pravedan čovjek. Za njega je porodica bila svetinja, ali samo pod uvjetom da svi igraju po njegovim pravilima. Majka, Vesna, uvijek je bila između nas – pokušavala je smiriti situacije, ali nikada nije imala snage suprotstaviti mu se.
Adnana sam upoznala na fakultetu u Sarajevu. Njegov osmijeh i toplina osvojili su me odmah. Bio je drugačiji od svih koje sam do tada poznavala – nježan, pažljiv, ali i dovoljno snažan da me podrži kad mi je bilo najteže. Kad sam ga prvi put dovela kući, otac ga je pogledao kao da je došao iz drugog svijeta.
“Musliman? Zar nisi mogla naći nekog našeg?” pitao je hladno.
Adnan je samo pristojno klimnuo glavom i ponudio ruku. Otac ju nije prihvatio.
Taj trenutak bio je početak kraja mog odnosa s porodicom. Svaki naredni razgovor bio je sve teži. Sestre, Ana i Marija, bile su podijeljene – Ana me podržavala u tišini, a Marija je otvoreno stala na očevu stranu.
“Ivana, znaš kakav je tata. Ne možeš ga promijeniti,” šaputala mi je Ana dok smo pile kafu u njenoj kuhinji.
“Ali zar nije vrijeme da on shvati da ja imam pravo birati?” pitala sam kroz suze.
“Možda jest, ali on to neće nikad priznati.”
Dan kada smo Adnan i ja odlučili da se vjenčamo bio je najljepši i najtužniji u mom životu. Sjedili smo na klupi u parku kod Miljacke, držali se za ruke i gledali zalazak sunca.
“Ivana, ako želiš da tvoja porodica bude tu, ja ću razumjeti ako odustaneš od svega,” rekao mi je tiho.
“Ne želim birati između tebe i njih,” odgovorila sam drhtavim glasom.
Ali izbor se sam nametnuo. Kad sam im javila datum vjenčanja, otac mi je poslao poruku: “Ako to napraviš, za mene više ne postojiš.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare slike – rođendane, ljetovanja na Jadranu, Božiće kad smo svi bili zajedno. Srce mi se kidalo, ali znala sam da ne mogu živjeti po tuđim pravilima cijeli život.
Na dan vjenčanja nebo nad Sarajevom bilo je sivo, ali meni je sve bilo svjetlo. Adnanova porodica dočekala me raširenih ruku – njegova majka Amira zagrlila me kao vlastitu kćerku.
“Dobro došla u našu porodicu, dušo,” šapnula mi je na uho dok mi je popravljala veo.
Ali kad su svi gosti zaplesali prvi ples, pogled mi je tražio poznata lica – mamu, tatu, sestre. Nisu bili tu. U jednom trenutku osjetila sam kako mi suza klizi niz obraz. Adnan me stisnuo za ruku.
“Znaš da te volim?” pitao je tiho.
“Znam… Ali boli me ovo više nego što sam mislila da će boljeti.”
Nakon svadbe dani su prolazili sporo. Prijatelji su mi čestitali, ali svi su izbjegavali temu porodice. Ana mi je poslala poruku: “Žao mi je što nisam mogla biti tamo. Tata bi me izbacio iz kuće. Volim te.” Marija nije ni čestitala.
Majka mi se javila tek nakon mjesec dana. “Ivana… nadam se da si sretna. Tata još uvijek ne može pričati o tebi. Ja… ja te volim.” Glas joj je drhtao.
Ponekad sanjam da ulazim u roditeljsku kuću i svi me dočekuju s osmijehom. Ali onda se probudim i shvatim da sam sama izabrala ovaj put.
Danas sjedim na balkonu našeg malog stana u Sarajevu i gledam slike s vjenčanja. Sretna sam što imam Adnana i njegovu porodicu, ali dio mene zauvijek će ostati ranjen zbog onih kojih nema.
Jesam li pogriješila što sam ih isključila iz najvažnijeg dana svog života? Ili sam napokon izabrala sebe nakon godina žrtvovanja? Može li ljubav prema sebi biti veća od ljubavi prema porodici? Što biste vi učinili na mom mjestu?