Bivša svekrva traži pola novca od prodaje stana – Moja borba za vlastiti život
“Neću ti to oprostiti, Jasmina! Taj stan je bio i mojih ruku djelo!” povikala je bivša svekrva, gospođa Milena, dok je stajala na pragu mog malog dnevnog boravka. Ruke su joj drhtale, ali pogled je bio čvrst kao stijena. Srce mi je lupalo u grudima, a u glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: kako sam opet završila u ovom paklu?
Nakon razvoda s Damirom, mislila sam da će sve biti lakše. Godinama sam trpjela njegove izljeve bijesa, šutjela zbog djece i zbog toga što “tako treba”. Kad sam napokon skupila hrabrosti i otišla, osjećala sam se kao da sam skinula ogroman teret s leđa. Stan u kojem smo živjeli bio je kupljen na kredit koji smo zajedno otplaćivali, ali ugovor je glasio na mene. Damir je otišao kod svoje nove djevojke, a ja sam ostala s djecom i kreditom.
Sve je bilo mirno dok nisam odlučila prodati stan i preseliti se bliže roditeljima u Osijek. Djeca su bila uzbuđena zbog promjene, a ja sam prvi put nakon dugo vremena osjećala tračak nade. No, kad je Milena saznala za prodaju, sve se promijenilo.
“Taj stan ne bi postojao da nije bilo mene! Ja sam vam dala novac za kaparu! Ja sam čuvala vašu djecu dok ste vi radili! Sad kad prodaješ stan, pola novca pripada meni!” vikala je Milena, a ja sam osjećala kako mi se tlo pod nogama ruši.
Pokušala sam joj objasniti: “Milena, znam da ste nam puno pomogli, ali stan je na moje ime. Kredit sam ja otplaćivala zadnje tri godine sama. Damir se nije ni javljao…”
“To nije važno! Ja imam pravo! Ako ne pristaneš, idem na sud!” prijetila je.
Te noći nisam oka sklopila. Djeca su spavala, a ja sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala u prazno. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti: Milena kako donosi lonac sarme kad smo bili bolesni, kako pomaže oko djece, ali i kako me uvijek gledala s visine, kao da nikad nisam bila dovoljno dobra za njenog sina.
Sutradan sam nazvala prijateljicu Lejlu. “Ne mogu više, Lejla. Osjećam se kao da mi netko stalno reže krila čim pokušam poletjeti. Što da radim?”
Lejla je uzdahnula: “Jasmina, moraš biti jaka. Znaš da nema pravo na taj novac. Ali ona će te ucjenjivati dok god može. Možda bi trebala razgovarati s odvjetnikom?”
Odvjetnik mi je potvrdio ono što sam već znala – Milena nema pravnu osnovu za svoje zahtjeve. Stan je moj, kredit sam otplaćivala ja. Ali to nije spriječilo Milenu da širi priče po selu kako sam nezahvalna snaha koja joj je ukrala sve što ima.
U trgovini me počela izbjegavati susjeda Mara. Na autobusnoj stanici čula sam kako dvije žene šapuću: “Vidiš onu? To ti je ona što je svekrvi uzela stan… Sramota!”
Djeca su počela osjećati napetost. Jednog dana sin Filip me pitao: “Mama, zašto baka Milena više ne dolazi? Je li ljuta na nas?”
Nisam znala što reći. Kako objasniti djetetu da odrasli ponekad ne znaju biti odrasli?
Damir se javio tek kad je čuo za cijelu situaciju. “Jasmina, znaš kakva je moja mama… Pusti je neka priča, ionako ne može ništa. Samo nemoj da djeca pate zbog toga.”
Ali djeca su već patila. I ja s njima.
Jedne večeri Milena se pojavila pred vratima s papirima u ruci. “Ovo je dokaz da sam vam dala 10 tisuća eura za kaparu! Imam svjedoke! Ako ne pristaneš na dogovor, vidimo se na sudu!”
Pogledala sam papire – obična bilješka bez potpisa, bez datuma. Ali znala sam da će ići do kraja samo da mi zagorča život.
Te noći sam plakala kao nikad prije. Osjećala sam se izdano od svih strana – od bivše obitelji, susjeda, čak i od Damira koji nije imao snage stati uz mene.
Ali onda sam pogledala svoju djecu kako spavaju i shvatila – ne mogu odustati. Ne smijem dopustiti da me slome.
Sljedećih tjedana skupila sam svu snagu i odlučila ignorirati Milenine prijetnje. Prodala sam stan, isplatila kredit i preselila se s djecom u Osijek kod roditelja. Milena me nastavila ogovarati, ali više nisam dopuštala da me to dotiče.
Danas živim skromno, ali mirno. Djeca su sretna u novoj školi, ja radim i napokon dišem punim plućima.
Ali ponekad se pitam – koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja i ucjena? Koliko nas još šuti zbog “mira u kući” dok nam duša vrišti? Hoćemo li ikada imati hrabrosti reći: dosta je?