Moja kćerka uništila je moje prijateljstvo: Kako sam zauvijek izgubila najbolju prijateljicu iz djetinjstva

“Ne mogu vjerovati da si to uradila, Lana!” moj glas je drhtao dok sam gledala svoju kćerku kako stoji na pragu dnevne sobe, spuštenih ramena i tvrdog pogleda. Suze su mi navirale na oči, ali nisam ih htjela pustiti pred njom. “Mama, nisi ni pokušala razumjeti moju stranu priče!” uzvratila je Lana, a u njenom glasu osjećala sam istovremeno i bijes i tugu.

Sve je počelo prošlog ljeta, kad je Lana završila srednju školu s odličnim uspjehom. Bila sam ponosna, naravno, ali i zabrinuta jer je imala velike planove – htjela je studirati u Zagrebu, daleko od našeg Sarajeva. Mirela, moja najbolja prijateljica još od osnovne škole, bila je uz mene kroz sve – od prvih ljubavi do razvoda, od smrti roditelja do rođenja Lane. Naše kćerke su odrasle zajedno, ali nikada nisu bile bliske kao nas dvije. Mirelina kćerka, Ena, bila je povučena i tiha, dok je Lana uvijek bila u centru pažnje.

Jednog dana, dok smo Mirela i ja pile kafu na njenom balkonu s pogledom na Miljacku, Ena je došla uplakana. “Mama, Lana me izbacila iz grupe za maturalnu ekskurziju!” rekla je kroz suze. Mirela me pogledala s nevjericom. “Ivana, znaš li ti išta o ovome?”

Nisam imala pojma. Lana mi nikad nije spominjala probleme s Enom. Kad sam je kasnije pitala zašto je to napravila, samo je slegnula ramenima: “Mama, ona se stalno žali i kvari atmosferu. Nitko je ne želi u grupi.”

Te riječi su me zaboljele više nego što sam očekivala. Sjetila sam se kako su mene izbacivali iz društva kad sam bila mala jer sam nosila naočale i imala govornu manu. Nisam mogla vjerovati da bi moje dijete moglo biti tako okrutno.

Pokušala sam razgovarati s Lanom, ali svaki put bi završilo svađom. “Ti uvijek braniš Mirelu i Enu! Nikad nisi na mojoj strani!” vikala bi Lana. A ja bih ostajala bez riječi, razapeta između lojalnosti prema prijateljici i ljubavi prema kćerki.

Mirela mi je prestala slati poruke. Kad bih joj se javila, odgovarala bi kratko i hladno. Naše zajedničke kave su nestale iz mog života kao da ih nikad nije ni bilo. Počela sam osjećati prazninu koju nisam znala popuniti.

Jednog dana srela sam Mirelu na pijaci. Pogledala me ravno u oči i rekla: “Ivana, nisam očekivala da ćeš stati iza toga što je Lana napravila mojoj Eni. Zaboljelo me više nego što možeš zamisliti.” Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam stajala tamo, osjećajući se kao dijete koje je opet izbačeno iz društva.

Lana je otišla na studij u Zagreb. Povremeno bi me nazvala ili poslala poruku, ali naš odnos više nije bio isti. Osjećala sam da smo obje izgubile nešto dragocjeno – ona prijateljicu iz djetinjstva, a ja osobu koja mi je bila poput sestre.

Pokušavala sam razgovarati s Enom, ali ona bi samo slegnula ramenima i rekla: “Nije važno, teta Ivana.” Ali znala sam da nije tako. Znam kako boli kad te netko odbaci.

Prošle zime Mirela mi je poslala poruku: “Ivana, Ena još uvijek pati zbog svega što se dogodilo. Ne mogu ti oprostiti što nisi ništa poduzela.”

Te riječi su me slomile. Počela sam preispitivati svaki svoj postupak – jesam li trebala biti stroža prema Lani? Jesam li trebala stati na stranu Mirele i Ene? Ili sam jednostavno bila previše slaba da se suočim s istinom o vlastitom djetetu?

Sjećam se dana kad smo Mirela i ja sjedile na stepenicama ispred škole i sanjale o budućnosti – kako ćemo uvijek biti tu jedna za drugu, kako ćemo zajedno gledati svoju djecu kako odrastaju. Nikad nisam mislila da će nas upravo naša djeca razdvojiti.

Danas sjedim sama u stanu i gledam stare fotografije – nas dvije na moru u Makarskoj, naše djevojčice na rođendanima, smijeh koji sada zvuči tako daleko. Lana mi šalje poruke iz Zagreba o novim prijateljima i planovima za budućnost. Ponosna sam na nju, ali dio mene ne može zaboraviti ono što se dogodilo.

Možda sam pogriješila što nisam bila odlučnija. Možda sam trebala pokazati Lani da empatija nije slabost nego snaga. Ali sada je kasno za možda.

Pitam se: Je li moguće ponovno izgraditi mostove koje smo sami spalili? I koliko roditelj treba žrtvovati za sreću svog djeteta prije nego izgubi sebe – ili nekoga koga voli?