Ruke koje stežu – nije ljubav: Anin put između straha i slobode
“Ana, gdje si bila? Zašto si kasnila deset minuta?” glas Daria odjeknuo je kroz stan čim sam zakoračila unutra. Srce mi je preskočilo. Pogledala sam ga, pokušavajući sakriti drhtanje ruku dok sam skidala kaput. “Zadržala me kolegica, morala sam joj pomoći oko izvještaja…” promucala sam, ali on je već stajao ispred mene, pogledom koji ne ostavlja mjesta sumnji.
“Znaš pravila. Nema izgovora. Jesi li mi donijela plaću?”
Iz torbe sam izvukla omotnicu i pružila mu je. Svaki mjesec ista scena – cijeli moj trud, sati provedeni na poslu, završavali su u njegovim rukama. Prvih godina braka mislila sam da je to normalno. Mama mi je govorila: “Muškarac treba biti glava kuće.” Uvjeravala sam samu sebe da tako pokazujem povjerenje i ljubav. Ali s vremenom, osjećaj sigurnosti zamijenio je strah.
Dario nije bio nasilan na način koji ostavlja modrice. Njegovo oružje bile su riječi, pogledi, tišina koja guši. Svaki moj korak bio je pod povećalom: s kim razgovaram, gdje idem, koliko trošim na kavu s prijateljicama. S vremenom sam prestala izlaziti. Prijateljice su se povukle, a ja sam ostala sama s njim i njegovim pravilima.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, začula sam poruku na mobitelu. Bila je to Sanja, moja najbolja prijateljica iz djetinjstva: “Ana, jesi dobro? Nedostaješ mi.” Pogledala sam poruku i osjetila suze u očima. Nisam joj odgovorila. Dario je mrzio kad tipkam pred njim.
“Tko ti piše?” upitao je bez da me pogleda.
“Sanja… pita kako sam.”
“Rekao sam ti već – nema potrebe za tim starim prijateljstvima. Imaš mene.”
Te noći nisam mogla spavati. U mraku sobe brojala sam sate do jutra, osjećajući kako mi se život sužava na četiri zida i njegove zahtjeve. Sjetila sam se djetinjstva u Osijeku, igre na livadi s bratom Ivanom i smijeha koji je odzvanjao dvorištem. Gdje je nestala ta djevojčica koja se nije bojala ničega?
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći izlaz. Na poslu sam krišom čitala članke o financijskoj ovisnosti i psihološkoj kontroli. Prepoznala sam svaki simptom. Ali svaki put kad bih pomislila na odlazak, strah bi me paralizirao: što će reći roditelji? Gdje ću živjeti? Kako ću preživjeti bez njega?
Jednog petka, dok smo sjedili za stolom, Dario je rekao:
“Od sljedećeg mjeseca više ne moraš raditi. Dosta mi je da te drugi gledaju i pričaju s tobom.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Ali… posao mi znači…”
“Ne zanima me! Ja zarađujem dovoljno za oboje!”
Te noći nazvala sam Sanju iz kupaonice, šaptom:
“Sanja, ne mogu više… Bojim se…”
Sanja je šutjela nekoliko sekundi pa rekla:
“Ana, nisi sama. Dođi kod mene kad god poželiš. Imaš pravo na svoj život.”
Sljedećih dana Dario je postajao sve nervozniji. Provjeravao mi je mobitel, pitao za svaku kunu koju potrošim. Jednog jutra pronašla sam u džepu kaputa 200 kuna koje sam zaboravila vratiti u njegov novčanik. Pogledao me kao da sam ga izdala.
“Što si planirala s tim novcem? Bježati od mene?”
Nisam znala što reći. Samo sam šutjela.
Tog dana odlučila sam – moram otići prije nego izgubim i ono malo sebe što mi je ostalo.
Spakirala sam nekoliko stvari u torbu dok je on bio na poslu i otišla kod Sanje. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam koračala ulicom prema tramvajskoj stanici. Svaki zvuk iza mene činio mi se kao njegov korak.
Sanja me dočekala zagrljajem.
“Zaslužuješ bolje, Ana. Zaslužuješ biti slobodna.”
Prvih tjedana kod Sanje osjećala sam se kao da hodam po jajima. Svaki zvuk mobitela izazivao mi je paniku. Dario me zvao stotinu puta dnevno, slao poruke: “Vrati se kući! Bez mene si ništa! Tko će te htjeti takvu?”
Ali polako, uz Sanjinu pomoć i podršku psihologinje koju mi je preporučila, počela sam graditi novi život. Pronašla sam posao u maloj knjižari u centru Zagreba. Prvi put nakon godina osjećala sam da dišem.
Jednog dana srela sam Ivanu iz susjedstva dok sam čekala tramvaj.
“Ana! Gdje si nestala? Svi smo se brinuli za tebe!”
Pogledala sam je i po prvi put nakon dugo vremena nasmiješila se iskreno.
“Morala sam pronaći sebe…”
Danas još uvijek osjećam strah kad čujem Darijevo ime ili kad prođem pored naše stare zgrade. Ali svaki dan učim voljeti sebe malo više.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u sjeni tuđih pravila i straha? Koliko nas misli da ljubav znači predati cijelog sebe drugome? Možemo li ikada biti istinski slobodni ako ne naučimo reći – dosta?