Između Dva Oca: Moja Najteža Odluka na Pragu Sreće
“Ne možeš to učiniti, Lana!” povikao je moj očuh Dario, glas mu je drhtao od bijesa i boli. Stajala sam nasred dnevne sobe, u bijeloj spavaćici, dok su se kroz prozor probijale prve kapljice ljetne kiše. Moja majka, Jasna, šutjela je u kutu, stisnutih usana, gledajući u pod. U ruci sam držala mobitel, još uvijek vruć od razgovora s ocem kojeg nisam vidjela deset godina. Biološkim ocem.
“Dario… molim te, pusti me da objasnim,” prošaptala sam, ali riječi su mi zapinjale u grlu. Srce mi je udaralo kao ludo. Sutra je moj dan – dan kada bih trebala biti najsretnija, a osjećala sam se kao da mi se svijet raspada pod nogama.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad mi je stigla poruka na Facebooku: “Lana, ovdje je tvoj tata. Znam da me možda ne želiš vidjeti, ali volio bih doći na tvoje vjenčanje.” Sjedila sam tada u tramvaju prema poslu u Zagrebu i ruke su mi se tresle. Nisam znala što osjećam – bijes, tugu ili možda nadu? Dario me odgojio otkad sam imala četiri godine. On je bio taj koji me učio voziti bicikl po makadamu u Gornjoj Dubravi, koji je plakao kad sam prvi put pala ispit na faksu i koji me grlio kad sam mislila da ne vrijedim ništa. Moj biološki otac, Ivan, nestao je iz našeg života kad sam bila mala. Mama nikad nije pričala o njemu. Samo bi ponekad, kad bi mislila da spavam, gledala stare slike i tiho plakala.
“Zašto baš sada? Zašto želiš da on bude tu?” Dario je bio slomljen. Nikad ga nisam vidjela takvog – oči su mu bile crvene, a ruke su mu drhtale dok je stezao naslon stolca.
“Ne znam… možda zato što želim znati tko sam. Možda zato što želim da me barem jednom pogleda kao svoju kćer…”
Mama je tada podigla pogled. “Lana, znaš li koliko te Dario voli? On ti je bio otac kad nitko drugi nije htio. Ivan… on te ostavio. Znaš li koliko sam noći provela moleći Boga da ti barem jednom pošalje čestitku za rođendan?”
Suze su mi klizile niz lice. “Znam, mama… ali on je ipak moj otac. Dio mene. Ne mogu to izbrisati.”
Te noći nisam spavala. Slušala sam kišu kako udara po limenom krovu i razmišljala o svemu što sam izgubila i svemu što bih mogla dobiti. Sjećanja su navirala – Dario kako me nosi na ramenima kroz snijeg do vrtića, Ivanova slika iz mladosti koju sam krišom gledala u maminom ormaru. Pitala sam se: jesam li izdajica ako poželim da me Ivan odvede do oltara? Ili sam samo kći koja traži odgovore?
Ujutro je kuća mirisala na kavu i svježe pečeni kruh. Mama je sjedila za stolom s crvenim očima. Dario je šutio i listao novine koje nije čitao. Sjela sam nasuprot njih.
“Odlučila sam,” rekla sam tiho. “Želim razgovarati s Ivanom prije vjenčanja. Moram ga pitati zašto nas je ostavio. Moram čuti istinu iz njegovih usta.”
Dario je spustio novine i pogledao me kao da me vidi prvi put. “A ja? Što ja značim?”
“Ti si moj tata,” prošaptala sam kroz suze. “Ali moram znati tko sam još osim toga.”
Popodne sam otišla do hotela gdje je Ivan odsjeo. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam kucala na vrata sobe 214.
Otvorio ih je čovjek kojeg bih prepoznala među tisuću – iste oči kao moje, isti osmijeh koji pokušava sakriti tugu.
“Lana… hvala ti što si došla,” rekao je tiho.
Sjeli smo jedno nasuprot drugome. Ruke su mi bile hladne.
“Zašto si otišao? Zašto nisi nikad pitao za mene?”
Ivan je dugo šutio. “Bio sam mlad i glup. Nisam znao kako biti otac. Bojao sam se odgovornosti… I onda kad sam shvatio što sam izgubio, bilo je prekasno. Jasna nije htjela da te zbunjujem svojim povratkom. Nisam imao hrabrosti boriti se za tebe.”
Suze su mi navrle na oči. “Znaš li koliko puta sam te zamišljala na svojim rođendanima? Koliko puta sam poželjela da me zagrliš?”
Ivan je zaplakao prvi put otkad ga znam. “Žao mi je, Lana… Ne tražim oprost, samo priliku da budem tu za tebe sada, ako mi dopustiš.”
Vratila sam se kući s osjećajem praznine i olakšanja istovremeno. Dario me čekao na terasi.
“Hoćeš li ga pustiti da te odvede do oltara?” pitao je tiho.
Pogledala sam ga kroz suze. “Ne znam… Želim da obojica budu uz mene. Jer obojica ste dio mene – jedan po krvi, drugi po srcu.”
Na dan vjenčanja stajala sam pred crkvom, između dva muškarca koji su obilježili moj život na različite načine. Uzela sam ih obojicu pod ruku.
Gosti su šaptali, mama je plakala od sreće i tuge istovremeno, a ja sam znala da radim ono što osjećam ispravno.
Kad smo stigli do oltara, pogledala sam ih i šapnula: “Hvala vam što ste me naučili što znači biti voljena – svaki na svoj način.”
Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti dva oca? Je li krv važnija od ljubavi koju dobivamo? Što biste vi učinili na mom mjestu?