„Ne žuri s brakom, Lana!” – Bijeg mladenke iz kandži tuđe obitelji
„Lana, jesi li sigurna da ti je haljina dovoljno zatvorena? Ne želimo da gosti pričaju.” Glas gospođe Marije, majke mog zaručnika Ivana, odzvanjao je kroz cijelu kuću. Stajala sam pred ogledalom u dnevnoj sobi, dok su mi ruke drhtale na bijeloj svili. Pogledala sam se – nisam prepoznala djevojku koja mi je uzvraćala pogled.
„Možda bi ipak trebala uzeti onu drugu haljinu, znaš da je Ivanova sestra rekla kako ova nije prikladna za crkvu”, nastavila je Marija, ne čekajući moj odgovor. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Gdje sam nestala ja, Lana iz Travnika, djevojka koja je uvijek znala što želi?
Ivan je ušao u sobu s osmijehom koji mi je nekad bio topao, a sada me samo podsjećao na sve što gubim. „Ljubavi, mama ima pravo. Znaš da nam je važno što će ljudi reći. Ne želim da se itko osjeća neugodno.”
Pogledala sam ga, tražeći barem tračak podrške, ali njegove oči su bile prazne, kao da me više ne vidi. Samo još jedna lutka u predstavi koju njegova obitelj režira.
Sjedila sam kasnije te večeri na balkonu, gledajući svjetla Sarajeva kako trepere u daljini. U ruci sam držala šalicu čaja koju mi je baka uvijek pravila kad bih bila tužna. Sjetila sam se njezinih riječi: „Lana, nikad ne daj da te netko gura tamo gdje ne pripadaš.”
Ali što ako već jesam tamo?
Moja mama, Jasna, pokušavala je biti podrška, ali i ona je bila pod pritiskom. „Znaš, Lana, nije lako biti snaha u velikoj obitelji. Moraš se prilagoditi. Svi smo to prošli.”
Ali ja nisam htjela biti još jedna žena koja šuti i trpi.
Danima prije vjenčanja osjećala sam se kao da me netko polako guši. Marija je birala cvijeće, Ivanova sestra Ana odlučivala o glazbi, a ja sam potpisivala pozivnice s osmijehom koji nije bio moj. Čak su i moji prijatelji primijetili promjenu.
„Lana, gdje si nestala? Više te nema ni na kavi”, pitala me Emina jedne subote dok smo sjedile u kafiću na Baščaršiji.
„Ne znam… kao da više nisam svoja”, priznala sam tiho.
Emina me pogledala ozbiljno: „Znaš li ti uopće zašto se udaješ?”
To pitanje mi je odzvanjalo u glavi danima.
Noć prije vjenčanja nisam mogla spavati. U sobi su visjele dvije haljine – jedna koju sam ja izabrala i druga koju je odabrala Marija. Oko mene su ležale poruke s popisima zadataka koje su mi drugi zadali. Osjećala sam se kao da stojim na rubu litice.
Ujutro me probudila buka iz kuhinje. Marija i Ana su već bile tamo, raspravljale su o rasporedu sjedenja. Moja mama je tiho sjedila za stolom, gledajući u šalicu kave.
„Lana, požuri! Frizerka dolazi za pola sata”, viknula je Ana.
Pogledala sam mamu. „Mama… Jesam li ja pogriješila?”
Ona me pogledala s tugom u očima. „Samo ti znaš odgovor na to pitanje.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi srce lupa kao nikad prije. Ustala sam i otišla u svoju sobu. Pogledala sam obje haljine i shvatila – ni jedna nije moja.
Uzela sam torbu i izašla iz kuće bez riječi. Hodala sam ulicama Sarajeva dok mi suze nisu zamaglile pogled. Osjećala sam se kao bjegunac iz vlastitog života.
Telefon mi je neprestano zvonio – Ivan, Marija, Ana… Nisam se javljala. Sjela sam na klupu u parku i gledala djecu kako se igraju. Sjetila sam se sebe kao djevojčice – hrabre, tvrdoglave, pune snova.
Nakon nekoliko sati nazvala me Emina.
„Lana, gdje si? Svi te traže!”
„Ne mogu… Ne mogu ovo više”, prošaptala sam kroz suze.
„Dođi kod mene”, rekla je odlučno.
Kod Emine sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir. Ispričala sam joj sve – svaki trenutak kad su mi uzeli glas, svaku odluku koju su donijeli umjesto mene.
„Znaš što trebaš napraviti”, rekla je tiho.
Te večeri nazvala sam Ivana.
„Ivane… Žao mi je, ali ne mogu ovo. Ne mogu biti netko tko nisam.”
S druge strane tišina. Onda njegov glas – hladan i povrijeđen: „Znači, sve ovo vrijeme si lagala?”
„Ne… Samo sam pokušavala biti ono što vi želite. Ali to nisam ja.”
Prekinula sam poziv i osjetila olakšanje pomiješano sa strahom.
Vratila sam se kući kasno navečer. Mama me čekala na vratima.
„Jesi li sigurna?”
„Jesam”, odgovorila sam mirno.
Sljedećih dana bilo je teško – ogovaranja, razočarani pogledi rodbine, šutnja s Ivanove strane. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo.
Danas sjedim na istom balkonu i gledam svjetla grada. Znam da me čeka težak put – ali barem je to moj put.
Pitam se: Koliko nas još živi tuđe živote iz straha od osude? I koliko nas će imati hrabrosti reći: „Dosta!”?