Suze na ekranu: Kad te vlastito dijete zaboravi
“Opet zove. Sigurno joj treba novac,” pomislim dok mi mobitel vibrira na stolu. Na ekranu piše: “Lejla ❤️”. Nekad sam s ponosom gledala to srce pored njenog imena, a danas me samo podsjeća koliko smo se udaljile.
“Halo, mama? Možeš li mi prebaciti 200 kuna? Kasni mi stipendija, a moram platiti stanarinu,” izgovara brzo, bez pozdrava, bez pitanja kako sam. Glas joj je umoran, ali ne od brige za mene, nego od svakodnevnih borbi u Zagrebu. Znam da joj nije lako, ali zar sam joj postala samo bankomat?
“Naravno, Lejla. Poslat ću ti odmah,” odgovaram tiho, gutajući knedlu. “Jesi li dobro? Jesi li jela danas?”
“Ma jesam, mama, sve je okej. Moram žuriti, imam kolokvij. Hvala ti! Čujemo se!”
Veza se prekida. Ostajem sama u kuhinji, gledam kroz prozor na kišni sarajevski dan. Nekad smo znale satima razgovarati, smijati se, gledati serije zajedno. Sjećam se kako je kao djevojčica dolazila u moj krevet kad bi grmilo, kako je plakala kad sam joj prvi put rekla da ne mogu doći na priredbu jer sam morala raditi. “Bit će još priredbi, mama,” rekla je tada, ali u njenim očima sam vidjela razočaranje.
Muž, Emir, sjedi u dnevnoj sobi i gleda vijesti. On nikad nije znao kako s Lejlom. “Pusti je, Vesna. Djeca su danas takva. Svi su sebični,” kaže dok prebacuje kanale. Ali ja ne mogu pustiti. Ne mogu prihvatiti da je to normalno.
Navečer sjedim sama uz čaj i gledam stare slike na mobitelu. Lejla na maturi, Lejla na moru, Lejla s osmijehom koji sad rijetko viđam. Pišem joj poruku: “Nedostaješ mi. Voljela bih da dođeš kući za vikend.” Gledam kako piše “online”, ali nema odgovora.
Sutradan me zove sestra, Sanja. “Vesna, moraš pustiti dijete da živi svoj život. Svi mladi su takvi. I moj Dino se javi samo kad mu treba nešto. To je faza.”
Ali nije faza. Osjećam to u kostima. Nije samo prolazno. Nešto smo pogriješili. Možda sam previše radila dok je bila mala, možda sam joj previše popuštala, možda sam joj dala previše ili premalo ljubavi. Možda sam trebala biti stroža kad je prvi put slagala zbog izlaska. Možda sam trebala više slušati, manje savjetovati.
Nedjelja je. Zovem Lejlu opet. Javlja se tek iz trećeg pokušaja.
“Mama, stvarno nemam vremena sad. Učim.”
“Samo sam htjela čuti tvoj glas. Zabrinuta sam.”
“Sve je okej. Ne moraš brinuti za mene stalno. Odrasla sam.”
“Znam da jesi, ali još uvijek si moje dijete.”
Tišina s druge strane.
“Mama, stvarno moram ići. Ajde, čujemo se.”
Opet ostajem sama s tišinom koja para srce. Emir dolazi i sjeda pored mene.
“Znaš, Vesna, možda bi trebala otići do nje u Zagreb. Iznenadi je. Možda joj trebaš više nego što misliš.”
Razmišljam o tome cijelu noć. Sljedeći vikend sjedam na autobus za Zagreb. Srce mi lupa kao da idem na ispit. Kupujem joj omiljene kolače u slastičarni na Trgu bana Jelačića.
Kad dolazim pred njezin stan, zovem je.
“Mama? Šta radiš ovdje? Mogla si mi reći da dolaziš!”
Vidim iznenađenje i nelagodu u njenim očima.
“Samo sam te htjela vidjeti. Donijela sam ti kolače.”
Ulazim u mali stan prepun knjiga i šalica od kave. Lejla izgleda umorno, podočnjaci joj tamni kao da nije spavala danima.
“Mama, stvarno nemam vremena sad za druženje. Imam ispit za dva dana. Mogla si mi barem javiti…”
Sjedam na rub kreveta i gledam je. “Lejla, kad si zadnji put bila sretna? Kad si zadnji put osjetila da ti je srce puno?”
Gleda me zbunjeno, pa slegne ramenima.
“Ne znam, mama. Sve je nekako… teško.”
“Znaš, i meni je teško. Nedostaješ mi. Fališ mi kao prijateljica, kao kćerka. Ne želim biti samo bankomat ili netko tko šalje poruke na koje ne odgovaraš. Želim znati što te muči, što te veseli. Želim biti dio tvog života, ne samo tvoja financijska podrška.”
Lejla šuti. Oči joj se pune suzama.
“Oprosti, mama. Nisam znala da se tako osjećaš. Mislila sam da ti je lakše kad ne znaš koliko mi je teško ovdje. Nisam htjela da brineš.”
Grlim je i osjećam kako se napetost topi između nas.
Te večeri ostajem kod nje. Pričamo dugo u noć, kao nekad. Smijemo se, plačemo, dijelimo strahove i nade.
Vraćam se u Sarajevo s osjećajem da još ima nade za nas.
Ali pitam se: Koliko nas majki sjedi same pred ekranom, čekajući poruku ili poziv od djeteta koje je negdje daleko? Jesmo li mi krive što su nas zaboravili ili je to samo cijena modernog života? Što vi mislite?